уторак, 6. септембар 2016.

Odnos prema EMOCIJAMA u našem vremenu

Na sreću, odrastala sam gledajući LJUBAV. Svuda i u svakom mogućem obliku. Odrastala sam potpuno svesna ljubavi i podrške koju su baka i deda nesebično pružali mojoj majci, a potom sam i sama osećala ogromnu podršku bake, deke i svojih roditelja. Odrastala sam u kući punoj ljudi i ljubavi. Moja prva sećanja na detinjstvo su miris vanilica iz bakine kuhinje, igranje u dečjem parkiću sa mamom, sankanje sa dedom, kićenje novogodišnje jelke i iznenađenja, crvene ruže i jorgovan u dvorištu, ljuljaška pod višnjom, riznica pesama čika Jove Zmaja...Zvuči bajkovito, znam. Međutim, ne mogu da kažem da je čitavo moje detinjstvo bilo bajka, iako sam ja, kao i svako dete samo imala potrebu da živim u nekom čokoladnom gradu gde stanuju vile i čarobnjaci i gde se svi vole. Ipak, realnost je ubrzo porušila moje dečje snove. Polazak u osnovnu školu bio je nešto što nije imalo ni jednu jedinu dodirnu tačku sa bajakama i mojim svetom iz mašte. I ne, nije mi, kao što ćete možda pomisliti, teško padalo pisanje domaćih zadataka i slušanje časova, naprotiv. Sve to činila sam čak i sa većim zadovoljstvom, radošću i posvećenošću nego što je to bilo uobičajeno za decu mog uzrasta. Ali, svakodnevni odlasci u školu postajali su pakao. Trpela sam neku vrstu psihičkog zlostavljanja od strane svojih vršnjaka. Izopštavali su me iz društva, dobacivali i koristili svaku moguću priliku da me na svaki način povrede. Iz dana u dan sve sam više gubila samopouzdanje i sa sve većom nelagodom i strepnjom odlazila sam u školu. Mnogo toga sam zaboravila jer mi se, srećom, nakon osnovne škole dogodilo zaista mnogo predivnih stvari u životu koje su učinile da sve negativno jednostavno bude izbrisano kao da i nije postojalo. Ipak, mogu reći da je to psihičko maltretiranje trajalo svih osam godina školovanja. Nikada o tome nisam govorila svojoj porodici. Ne iz straha, već nisam želela da ih opterećujem. Mislila sam da to baš tako treba. U trećem razredu osnovne škole otkrila sam pisanje koje je postalo moj jedini spas i utočište. Kao i danas, pisala sam o svemu i bila sam istinski srećna samo dok pišem. Malo sam govorila, a puno pisala. I dan danas ubeđena sam da sam izrasla u dobrog čoveka (uprkos svim okolnostima), samo zahvaljujući umetnosti. Zbog toga toliko o njoj i pišem i svakodnevno je promovišem, i na blogu, i na svaki mogući način.


Druga ozbiljna situacija sa kojom sam se u tinejdž dobu suočila bio je razvod roditelja. Iskreno, nešto što sam dugo priželjkivala jer je zaista "mnogo bolji dobar razvod nego loš brak" ili lažna slika sreće i harmonije, danas toliko prisutna u mnogim brakovima i generalno, emotivnim, pa i prijateljskim odnosima. Ipak, svi znamo da to nije situacija koja je uobičajena i kojoj se bilo koja normalna osoba može od srca radovati, bez obzira na sve okolnosti. Nakon njihovog razvoda, prekinula sam gotovo svaki kontakt sa ocem. Dakle, odlično znam šta znači kada ste povređeni, kada ljubav i podrška osobe koja vam je važna izostane, kada se osećate usamljeno, kada ste razočarani i ljuti na ceo svet. Poznat mi je taj grozni osećaj nemoći i usamljenosti. Deset godina sam se osećala kao da sam sama na svetu, imala sam samo svoje knjige i ljubav prema pisanju. Zašto vam govorim sve ovo? Smatram da bilo kakav ožiljak koji nosite na srcu ( svako od nas nosi neki ) nije opravdanje da svoj život lišite emocija. 


Kao što vidite, doživela sam toliko toga ružnog i nekada mi je čak smešno kada neko kaže kako neće više pokazivati emocije jer je bezbroj puta bio povređen. Slažem se, uvek će nas neko povrediti, ali će nas isto tako neko i voleti ovakve kakvi jesmo, obradovati i dati nam sebe. I onda zašto ne bismo uzvratili istom emocijom samo iz straha da ćemo iznova biti povređeni? Morate znati da je neminovno da ćete biti povređeni, pokazivali emocije ili ne, jer svakako ih imate, a od sebe teško možemo da pobegnemo. Krajem druge godine gimnazije, upoznala sam nekoga i prvi put se u životu istinski zaljubila. Dozvolila sam da me neko upozna i zavoli onakvu kakva jesam. Dozvolila sam nekome da shvati i prihvati suštinu mog bića. Od tada je prošlo skoro sedam godina. Nisam ni jednog trenutka zažalila. ( Pogledajte i tekst "Ljubav oplemenjuje" ). Dozvolila sam otvorenog srca da u moj život uđe ljubav, ljubav koja je donela samo pozitivne promene. Počela sam da verujem u sebe, a počela sam i da verujem u dobro. 


Kasnije sam otkrila i novinarstvo zahvaljujući kome sam upoznala mnogo novih ljudi. Razgovarala sa njima, videla ih u najboljim i najgorim izdanjima, slušala o njihovim usponima i padovima, snovima, radu i entuzijazmu, promašenim i ostvarenim ljubavima, prekinutim i započetim prijateljstvima... I znate li do kakvog sam zaključka došla? Svi mi ljudi smo, ako samo malo "zagrebete" ispod površine, zapravo isti. Ako ne identični, ono bar slični po većini stvari u životu. Sigurno ste čuli ono da onima koji ne umeju da vole zapravo je potrebno najviše ljubavi.  I to je velika istina. Svi smo mi bili povređeni, svi mi imamo ožiljke i nosimo svoj krst. Jedina razlika je u tome što nekoga od nas takve okolnosti promene na bolje, a nekoga učine osobom koja više ne veruje u sebe i svet oko sebe, koja nema nadu, osobom koja je ravnodušna. A od toga ne postoji ništa gore. 


Žao mi je što osim ljudi otvorenog srca koje stalno susrećem, i dalje upoznajem mnogo ljudi koji ne osećaju. Ljudi zatvorenih u svoj svet. Ljudi koji na sve imaju negativan komentar i koji ni u čemu više ne umeju da vide lepo. Verujte: kada ne osećamo, zapravo ne živimo. I sama sam bila u toj ljušturi i znam kako mi je bilo. Umem da budem sama, ali nakon deset godina zaista teške samoće, godina kada nisam imala prijatelje, a potom sam izgubila i celovitu porodicu, ne želim samoću. Moj izbor je da se potrudim da upoznam ljude, da im se približim i da više nikada ne budem sama. Velika je zabluda da ćete spasti sebe ukoliko se ne dajete. Koliko ljubavi daješ, toliko ćeš i dobiti, možda ne u tom trenutku, možda ne od te osobe od koje očekuješ   ( jer sigurno je i ona bila povređena i zatvorila svoje srce), ali u nekom obliku, sigurno hočeš. U vremenu kada su ljudi zaista sve više otuđeni i okrenuti sebi samima, počinjemo da gubimo sebe... 

" RECITE LEPU REČ, PRUŽITE ZAGRLJAJ...TUŽNIM LICIMA OSMEH NACRTAJTE... I SVET ĆE BITI BOLJE MESTO ZA SVE NAS! " 


недеља, 4. септембар 2016.

LIČNOST INSPIRACIJA: Žana Poliakov:"Fantastično je ovo vreme u kome živimo"

Njene priče čitam godinama. Obožavala sam njene uvodnike dok je bila urednica magazina "Sensa", potom njene kolumne u magazinima "Elle" i "Lepota i zdravlje", a potom sam otkrila i njene knjige. "Soulfood" , "Lovemarks"  "I am Love" i "Ona zna" pročitala sam nekoliko puta i čitam ih iznova i iznova, ako ih otkrijete, uverićete se i sami zbog čega. Ovog proleća svi smo postali ludi za njenim "Romantičnim resetovanjem" jer nekako nam ljubav, iako se plašimo da priznamo čak i sebi, uvek nedostaje, zar ne ? Ona će nam otkriti gde da je potražimo, a već za nekoliko dana nas na policama svih knjižara očekuje njena nova knjiga " i believe in Love& Magic". Za nekoga čarobnica, a za nekoga veštica ( jer, svako vidi svet onakvim kakav je on sam), Žana Poliakov za naš "Čarobni svet reči" otkrila  je gde pronalazi sreću, ljubav, inspiraciju i mir, zbog čega bi trebalo da pišemo i kako da od svog života napravimo ultimativno umetničko delo koje će služiti kao inspiracija svima!


Svoju poslednju knjigu "Romantično resetovanje" okarakterisali ste kao kolekciju romantičnih priča. Da li je u ovom vremenu romantika samo reč, a ljubav samo tema književnih, umetničkih dela?

- Izgleda da mi ljubav uzimamo zdravo za gotovo, ima je svugde oko nas, udišemo je svakodnevno, bez nje ne bi bilo ni mene ni vas, a ipak mislimo da je to neka fantazija i tema filmova i knjiga, a ne deo nas samih. Šta u stvari i postoji drugo u ovom svetu osim ljubavi? Mada, sve izgleda kao potraga za njom i kao da se negde sakrila, but thats the game of life. 

Igramo se žmurke. Tražimo je izvan nas, a ona je tu sve vreme.



Ima ona Oshova izjava koju citiram često: " ko god ljubav traži on pati jer ljubav se ne može dobiti, ljubav se može samo dati." Ne bi nam bilo zabavno kad bismo ovo odmah znali i shvatili...kako bismo se inače zabavljali tokom ovih naših zemaljskih dana... 



U biografiji na poleđini Vaših knjiga možemo pročitati rečenicu Nema sređenu umetničku biografiju pošto je uređivanje života pretvorila u umetničko delo. Da li svako od nas svoj život može pretvoriti u umetničko delo i kako da to učinimo?

- Šta je ono što ti želiš? Šta tebe veseli? U čemu bi uživala da provodiš dane?- to su pitanja koja postavljamo sebi. Bilo je trenutaka kad bih se malo zamislila nad onim što radim. Zapitala bih se čije snove ja to ispunjavam i u čijem životu, zapravo, igram? Nije izgledalo kao da igram u svom, niti da me to nešto čini posebno srećnom- i sve to što nam se dešava, uloge koje igramo, tuđi ciljevi za kojima jurimo, pa i trenutak kad se "polomimo" , sve je to dobro, sastavni deo procesa. Kada bih vas zamolila da napišete 101 cilj, šta je ono što želite da postignete u svom životu, i da zajedno prođemo kroz te ciljeve, verovatno biste otkrili da pola od toga nije uopšte nešto što vi istinski želite, ni u čemu se vaša duša veseli. Nego tako, nešto što ste videli u medijima, mislite da tako treba, mama i tata su vam rekli, ima neka vaša drugarica pa biste i vi... ima i onog "trebalo bi" i "moram", pa dok sve to pročistimo i oslobodimo vas- ostanu vaši ciljevi. Ono što je vama važno. Ono zbog čega ste vi došli na ovaj svet. Zašto ste vi ovde, šta je vaš poseban dar čovečanstvu...to ne mora uvek da bude nešto spektakularno poput Nobelove nagrade za književnost ili lek za neku retku bolest, to može da bude ranč sa konjima gde deca uče da komuniciraju sa tim divnim životinjama, jedna divna bašta iz koje se hrane generacije, kolači koji obraduju svakog ko ih pojede, neko je majka, neko neki naučnik, neko baštovan, neko lekar, pekar, apotekar... šta god radili, ako radimo iz srca pretvara se u umetničko delo. 

Tako da, šta je ono u čemu biste vi uživali da provodite svoje dane? Šta je ono što biste radili i da vas ne plaćaju... da novac ne postoji na ovoj planeti, šta biste vi radili?


Kada ste i kako došli na ideju da stvorite mentorship program "Zašto i vi ne biste napisali svoju knjigu"? Verujete li da je pisanje lekovito i do kakvih ste važnih spoznaja dolazili pišući svoje kolumne i knjige?

- Sve se nalazi u knjigama i kolumnama, pišem i dalje i otkrivam. Svakako da mislim da je pisanje lekovito. To ne tvrdim samo ja. Valjda je postalo i deo opšte kulture i opšteg znanja da je za svaku osobu značajno i može da bude revolucionarni čin- to što počne da piše. Da govori svoju istinu, za sebe. Prvo jutarnje stranice, sami za sebe, a potom možda se upusti u avanturu pisanja online, priča, knjiga, novinskih članaka, šta god... značajno je i za one koji nemaju nameru da se bave pisanjem nego da imaju na bilo koji način kreativniji ( kreativnost jednako je duhovnost) život, bilo da su domaćice, advokati, muzičari, glumci, pekari, svakome može da pomogne da uđe u kontakt, dijalog sam sa sobom. Zapisujući, pogotovo jutarnje stranice, kao da napravimo neku vrstu mentalnog i energetskog umivanja. Tako sam i ja pišući i praveći svoju baštu (to mi je nova opsesija) došla na ideju, out of nowhere, da bih mogla da držim mentorship program, jer sam to inače radila sa prijateljima. Ponekad nismo ni svesni da je naš "posao" upravo nešto što mi radimo lako, možda mu čak ni ne pridajemo toliku važnost, ne primećujemo. Pisanje nam pomaže da počnemo da obraćamo pažnju. Da se osvestimo. U neku ruku, da se "probudimo".

Da ponovo otkrijemo taj "sense of wonder" i budemo prisutni u našim životima, a ne da jurimo od porodilišta prema krematorijumu. 


U čemu pronalazite inspiraciju za svoje kolumne, a u čemu sve pronalazite ljubav i sreću u okviru svog mikrokosmosa?

- Slušam. Obraćam pažnju. Posmatram. Ideje dolaze same do mene. To je obično neka rečenica koju neko izgovori, a meni se upali lampica, situacija koja se otvori... uvek je pitanje da li ja to kreiram ili se sve dešava samo da bih zapisala. Its a kind of magic.

Ljudi su fascinantni. U našim interakcijama i odnosima pronalazim inspiraciju i teme. Opsesivni sam istraživač, volim da učim, iz knjiga, sa interneta, na radionicama i seminarima, stalno sam u nekoj "školi" jer nekako mislim da je za umetnika važno da istražuje ono o čemu piše. Nigde radije ne provodim svoje vreme nego zadubljena u nekom istraživanju ili kad se prepustim sanjarenju i sve to što sam izučavala počne da se slaže u neku celinu i there you go- priča. Ideja za knjigu, nešto što bih mogla da napravim, otvore se vrata gde ih bilo nije.

Iznenadim samu sebe. I svaki put se čudim, i dalje se oduševim kao dete mađioničarskim trikovima. Iako znam da su "čuda" svakodnevna pojava i dalje igram i pevam kad se desi.

Biti umetnik znači prihvatiti izazov iznenađenja. Zabavno je. 


Živimo u vremenu neprestanih promena, neverovatno brzog protoka informacija i obilja stvari koje nam često zapravo i nisu potrebne. Gde bi trebalo da potražimo mir i "zavirimo" u sebe?

- Odgovor se nalazi u pitanju. Mir počinje od nas samih, nije nešto što neko može da nam da. A promene jesu jedina sigurna stvar u našim životima. Mislim da danas više nego ikada postaje jasno da niko nema pojma šta će se desiti u budućnosti. Nema onih petogodišnjih i desetogodišnjih ambicioznih planova, danas u pravom smislu imamo mogućnost da živimo sada i ovde. To nije neminovno loše, čak naprotiv. Nema više iluzija prošlosti ni budućnosti, primorani smo da se "probudimo" u snu na javi, što bi jedan pisac rekao poetično. 

Ovo vreme zovu The Great Connection, svi smo povezani, svi smo u nekim mrežama i ta povezanost sa svima dovodi do toga da smo najmanje povezani sa sobom. A kako život sve ume da balansira, izbaci nas iz tog kruga u kome se vrtimo očas posla, te nemamo šta drugo da radimo nego da se suočimo sami sa sobom. Nije uvek prijatno ali je neophodno da bismo mi evoulirali kao ljudska bića. Šta nam je onda stvarno potrebno? Ko je izvor naših informacija? Verujemo li više drugima ili možda imamo mi sami neko unutrašnje vođstvo...

Da, da.. u tami oko počinje da vidi. 


Mnogo putujete, a Indija je Vaš drugi dom. Čemu su Vas naučila putovanja?

- Nije da baš putujem, niti u tome nešto uživam, nego se preselim negde na izvesno vreme. To me veseli. Odem negde gde nisam bila ranije da istražim šta ima tamo, da upoznam neku novu kulturu, isprobam hranu, lokalne običaje, više sam antropolog istraživač, da vidim kako ljudi žive u toj zemlji, mestu, kako se ja uklapam tu. Mogu li uopšte? Izazovem sebe da odem van svoje komforne zone da vidim mogu li da kreiram životu u tom novom "prostoru". Nekad mi uspe, a nekad ne. Ko sam ja kad odem negde daleko gde nema moje istorije, nema titula, nema starih poznanika, nema jezika ni mojih knjiga... to su sve neki strahovi kroz koje sam prolazila. Umem li da se snađem sama sa malim budžetom? Umem li da živim kad imam sve na raspolaganju? Koliko dobrog mogu da podnesem- to je isto zanimljivo pitanje.

Uvek mi ostane neka priča.

Ono čemu su me putovanja naučila jeste da što se više stvari menjaju, sve više ostaju iste. Nekada ne moram da putujem da bih nešto promenila, istraživala ili otkrila- nekada najbolje stvari, ljudi i situacije jednostavno dođu do mene.


Koja literatura Vam privatno posebno prija i da li postoji autor koji je možda imao uticaj na neki segment i period Vašeg života?

- I privatno i javno mi prija ista literatura. Ja bukvalno živim kako u svojim knjigama, tako i sa knjigama mojih omiljenih autora. U različitim periodima bila sam opsednuta različitim ličnostima, od Anais Nin do Sashe Grey, bila sam zaljubljena bukvalno u Pavića, Pekića, Basaru, sad sam otkrila Aleksandra Petrovića, fantastično piše. Obožavam Elif Šafak, spisateljicu turskog porekla, svima sam preporučivala njenu knjigu "40 pravila ljubavi", to je jedna od onih knjiga iz koje ne želite da izađete. "Eat, pray, love"  jeste ultimativni svetski bestseler, ali je odlična knjiga; Elizabeth Gilbert osećam kao sestru sa iste planete, ona je takođe došla ovde da menja stvari, ličnim primerom. Obožavam i "religiozno" poštujem Juliju Cameron i njen "Put Umetnika", i svih njenih 40 knjiga do sada posvećenih buđenju kreativnosti i negovanju umetnika u nama. Ona mi je preokrenula tok lične istorije, mislim da se sa tom knjigom nisam susrela, možda više ne bih bila među živima, niti među piscima. Zanimljivo je kako kad ste na dnu i u potpunom mraku, neki anđeo čuvar vam pošalje jednu knjigu, tolika je moć pisane reči.

Volim Zeland i njegov "Transurfing" i teoriju o klatnima, mindblowing... naravno, zanimljivo je da se svako malo čita Kastaneda, ili "Celestinsko proročanstvo", zajedno sa novim uvidima. Oh, da, Alan Watts i sve njegove knjige, divno je što njega mogu i da slušam, na jutjubu su zabeležena sva njegova predavanja, audio i malo video, kako on ume da priča priče, kakav erudita i entertainer, potom Ram Dass, Be Here Now i Be Love Now. I njega možete da slušate. Internet je fantastičan izvor, ali sve zavisi od vašeg izbora.             "Put mirnog ratnika"  Dan Milman, sve knjige od Byron Katie, Caroline Myss, božanstveni Osho,               D. H. Lawrence, Oscar Wilde, Malcolm Gladwell i Don Miguel Ruiz. Volim da čitam zapise Susan Sontag, Andy Warholla, Paula Coelha, ali i Miru Bobić i Sanju Perić. Elektičan izbor, znam. Među astrolozima ima nadarenih spisateljica i obratno. 

"If the doors of perception were cleansed everything would appear to man as it is, infinite ", William Blake. Ono što su pesnici i umetnici pisali kroz vekove, evo danas konačno "shvatamo", da je percepcija sve. The way we choose to see the world creates the world we see. Danas se sva znanja nekako sublimiraju, kao da konačno imamo mogućnost da vidimo world as it is. Beskrajan i čudesan. To više ne govore samo umetnici i duhovnjaci, nego i naučnici. 

Fantastično je ovo vreme u kome živimo. 




петак, 2. септембар 2016.

Septembarsko resetovanje

Kao za tili čas sezona odmora i letovanja je prošla. Svi se vraćamo svojim obavezama i ustaljenom ritmu života. Septembar je nekako baš pravi mesec za to. I verujem da ga većina vas ne voli. Septembar već počinje da miriše na jesen, opadanje lišća i dosadne kiše... Ipak, početak jeseni može doneti i pregršt dobrih stvari. Ukoliko još uvek imate osećaj da vas u vašem životu nešto "žulja", zašto ne biste počeli da radite na tome da to ispravite? Kažu da kad se vratimo ustaljenom ritmu života nemamo dovoljno vremena za sebe. Nekad uopšte nemamo vremena za sebe. Ipak, morate steći naviku da makar mali delić dana posvetite samo sebi, da imate neke svoje rituale, bilo da je to slušanje omiljene muzike, čitanje knjige, pisanje, joga ili bilo šta što samo vas čini srećnim.



Takođe, mogli biste da razmislite o svojim uverenjima, odnosu sa drugim ljudima...da pokušate da izbacite svu negativnu energiju iz svog života. Mnogi odnosi su toksični po nas, a da često toga i nismo svesni. Mnoge ljudi koji nam plaču na ramenu i serviraju svakodnevno gomilu negativnih priča smatramo svojim prijateljima. Moguće da su i oni bili uz nas u teškim trenucima, kao i mi uz njih, ali svakodnevna doza negativnosti nikome ne donosi dobro. Ukoliko ste optimistični i puni pozitivne energije, samo pozitivne stvari ćete i privlačiti u svoj život. Zapamtite: ljubav počinje u vama, od vas samih. Sreću i ljubav ne možemo očekivati prvo od drugih ljudi, već prevashodno potražiti u sebi. Počinje jesen, ali pregršt dobrih stvari će se dešavati. Ali, moramo voleti sebe i svet oko sebe, nesavršen, takav kakav jeste. Zamislite samo kakva je privilegija živeti na mestu gde posmatrate smenjivanje četiri godišnja doba od kojih svako donosi nešto posebno i drugačije? Ne želim da zvuči patetično, ali život koji živimo svakodnevno je najveći dar koji imamo. Ne kažem da ne bi trebalo imati kritički stav ni prema čemu, ali nam mrzovolja i hejtovanje svakako neće rešiti probleme, ni u našim glavama, ni u društvu i okolini.



Ne znam za vas, ali ja sam odlučila da udaljim ljude koji večito "hejtuju" i izbegnem situacije koje unose negativnu energiju ubijajući i volju za životom i inspiraciju. I mogu vam reći, osećaj je fantastičan. Sredila sam stare police, sobu, ali i svoje misli. I možda bi trebalo da učinite isto, baš ovog septembra. Mind detox. Ništa bolje. I krenete u nove radne pobede. A lepota, ljubav, sreća i uspeh već su u vama. Zapravo, sve što nam je istinski potrebno u životu, već imamo. Umesto da se osvrnemo oko sebe i pokušamo da to vidimo, mi jurimo za tim, a na kraju izgubimo sebe. Zbog čega trošimo sate i sate doterujući se kada ćemo svakako očekivati da nas neko zavoli i čitavog života voli baš ovakve kakvi jesmo? Zbog čega zavidimo drugima kada smo svesni da niko od nas nema apsolutno sve u životu ( i to je, by the way, tako normalno) ?!      Zbog čega verujemo da ćemo napokon biti srećni kada " uradimo / dobijemo to i to "  kada smo svesni da život svakodnevno postavlja pred nas nove izazove ( da ne kažem probleme) ? I napokon, zbog čega moramo da budemo uspešniji od bilo koga? Gomila besmislica, zar ne? U životu se sve neprekidno smenjuje baš kao što se smenjuju godišnja doba. Na isti način su tu uspeh i neuspeh, sreća i tuga. Kod svih nas, bez izuzetka. Jedino nepromenjivo je naš stav prema svemu tome. Ništa po sebi nije ni dobro ni loše, a naše misli imaju moć da svemu daju određenu boju, belu, crnu... ili već neku mešavinu boja, kako vam drago.



Bliži nam se i Sajam knjiga, koncerti, nova pozorišna sezona... dakle, sve pršti od inspiracije! Samo ako mi to želimo da primetimo, naravno. Još uvek sam pod utiskom romana " Ničija" i filma "Me Before You" (koji od srca preporučujem). Neverovatna je moć literature. Bez obzira na to da li je reč o ozbiljnoj ili , kako to kažu "lakoj literaturi". Svakako tu ima neke magije. Neverovatno je kako samo jedna knjiga može da vrati nadu i veru u život, u snagu ljubavi. Iako znamo da je plod mašte, iako smo svesni da je sve fikcija, pa ipak, nadamo se, verujemo, poistovetimo se sa likovima. Težak život, žrtvovanja, tuge, porušeni snovi, izdaje, suočavanje sa ozbiljnim problemima i na kraju... opet tračak nade... opet sreća kao kad posle duge kiše ugledamo dugu i zamislimo želju verujući od srca u njeno ostvarenje. I opet osetimo RADOST , radost zbog sreće junakinje nekog romana kao da je sva ta radost i ljubav naša. Zar nije magično?                    
Film "Me Before You" nije klasičan ljubić.... to je jedan od onih filmova koji te navedu na razmišljanje i trajno promene pogled na život. Shvatiš zbog čega treba živeti u trenutku i zbog čega je trenutak dragoceniji od večnosti. I naposletku, vidimo da nas ljubav, svesno ili nesvesno, menja. Utisak je ostavila i pesma "Zavoli" Nikole Rokvića. Toliko ljudi ima volju da umetnošću stvori bolji svet za sve nas i zar i to nije jedan od razloga da budemo radosni? Uživamo u kreacijama, a realno, u današnje vreme, imamo moć i mogućnost da i sami kreiramo. Počevši od sebe. Promena sebe je samo jedan mali korak u promeni svog okruženja, društva, pa i sveta.

Dovoljno je razloga da se ovog septembra zaljubite u ŽIVOT! 

четвртак, 1. септембар 2016.

" U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.... "

Septembar je za mene uvek značio mesec neke vrste novog početka. Tokom leta imali smo dovoljno vremena da saberemo svoje misli, očistimo se od negativnih razmišljanja, emocija, podsetimo se nekih lepih trenutaka, upoznamo neka nova mesta i ljude, pročitamo još neku knjigu i napunimo baterije za jesen pred nama. Jesen, koja je obično puna novih izazova. Ali, da bismo bili u potpunosti spremni za njih moramo raščistiti sa prošlošću koja nam neprestano iznova nameće isti obrazac razmišljanja, ista uverenja i navike, sputavajući nas vrlo često na putu ka ličnom razvoju. Upravo iz tog razloga proteklo leto posvetila sam čitanju i pripremi tekstova koje ćete uskoro čitati. Pisanjem i čitanjem, baš na isti način kao i putovanjima, upoznajemo sebe, bolje razumemo sebe, svaku stranu svoje ličnosti.

"Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti..." Mika Antić


Neko sumira utiske krajem godine, neko na svakih nekoliko nedelja, a ja, nekako uvek, u septembru, mesecu koji neverovatno miriše na nove početke. I na nešto dobro. Početkom godine napravila sam blog. Imala sam želju da pišem o svemu što me okružuje, zanima, intrigira, o inspirativnim i kreativnim ljudima i njihovim delima koja bi trebalo da služe za primer svima. Odlučila sam da uprkos svemu radim ono što volim. Izabrala sam to i dok pišem ovaj uvodnik osećam čistu sreću. I znam da svako može. Ukoliko je vaša ljubav pisanje, uvek možete napraviti blog, mogućnosti interneta su danas neograničene... Ukoliko želite da slikate, zašto to ne biste radili u slobodno vreme? Zaista možemo da radimo sve što želimo... učićemo neprestano, grešićemo i padaćemo, ustajaćemo i bićemo srećni i ponosni, ali MOŽEMO. Svoju stvarnost kreiramo sami. O tome je bilo i tek će biti reči upravo na ovom blogu. Upoznala sam mnogo ljudi koji strastveno rade svoj posao i čarobna formula uspeha je zaista baš UVEK ISTA:  VERUJTE+UČITE+NEPRESTANO RADITE NA SEBI+IGRAJTE SE.
Važno je da umete da se zaigrate i da probudite dete u sebe. 
"Čovek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost kakvu ima dete dok se igra" . Heraklit


Ono o čemu razmšljamo kao po nekom nepisanom pravilu privlačimo u svoj život. Nedugo pošto sam napravila blog, dobila sam na poklon knjigu "Kreativnost-priča koju pričamo sami sebi " Anite Lazić. I začudo, baš tih dana tražila sam je bezuspešno u svim knjižarama. Kao dar sa neba! Nekoliko članaka iz pomenute knjige imali ste priliku da pročitate na blogu. Još odavno me opseda misao o tome na koji se način dolazi do kreativnosti jer sam oduvek bila uverena u to da u svakom od nas čuči kreativna ličnost koju bi samo trebalo probuditi. I znala sam da postoje načini za to. Zapravo , neki ljudi imaju moć da vide stvari pored kojih drugi prolaze ne obraćajući pažnju na njih i da upravo od takvih stvari naprave vrhunsko umetničko delo. Ipak, svi mi imamo moć da napravimo vrhunsko umetničko delo od svog života. Samo ukoliko smo prisutni u svakom njegovom trenutku i ukoliko umemo da vidimo i prepoznamo lepotu i radost u svemu, što , u ovom vremenu, priznaću, nije lako, ali je svesnom odlukom i te kako moguće. 

"Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina. Ovako sam to čuo: Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću." Mika Antić

I zapamtite : ključni deo kreativnosti jeste odsustvo straha od neuspeha. "Pa i ako se oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis". Malo ko zna, ali pre nego što je nastao ovaj blog, prijavila sam se na konkurs za rad u jednom lifestyle online magazinu koji inače redovno pratim. I zaista sam svim srcem želela da postanem deo tima tog magazina. Međutim, moja prijava nije prihvaćena. U tom trenutku nisu mi bili potrebi posao i novac, to nije bio motiv prijave, ali sam želela da radim, tačnije, želela sam da pišem. Setila sam se nekih razgovora u jednom novinarskoj školi koju sam prethodne godine pohađala i pala mi je na um ideja o ličnom blogu. Mogućnosti su bile beskonačne i tada mi je sve izgledalo neverovatno uzbudljivo, čak i uzbudljivije nego da sam dobila taj posao. Everything is possible.
I zaista, kada verujete mogućnosti su tu, a sva vrata otvaraju se sama od sebe. Sve ono što volim, sve što sam ja, sve što me pokreće i inspiriše, sve je na ovom blogu. Ideja o tome da razgovaram sa ljudima kojima se divim i koji, svako na svoj način, svako svojom umetnošću i kreativnošču, čine naš svet boljim i plemenitijim mestom , gotovo u potpunosti je ostvarena i više nije samo san. Zbog toga sam vas mnogo puta uveravala: Dreams come true. 

Vrlo je važno: kako bismo napredovali u svakom segmentu, moramo osvestiti činjenicu da ne znamo sve. Čitav život je proces učenja i odrastanja. 

"I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas , a nadvisuju krov i oblake i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra..." :) 



понедељак, 1. август 2016.

Sve o blogu "Čarobni svet reči", inspiraciji, pisanju, novinarstvu, umetnosti, ljubavi....

Autorka bloga "Čarobni svet reči" , Vladislava Milovanović otkriva kako je nastao blog, u čemu pronalazi inspiraciju i kakvi su njeni planovi za budućnost kada je u pitanju ovaj jedinstveni blog.
Razgovarala: M. Stanković




Kada je i kako nastao blog "Čarobni svet reči" ? Koja je bila ideja?

-Blog je nastao u februaru ove godine. Najpre sam se prijavila na konkurs za posao u jednom domaćem onlajn lifestyle portalu, međutim pošto nisam prihvaćena, odlučila sam da napravim nešto za sebe jer je moja jedina želja i jedini cilj bio da pišem o stvarima i ljudima koje volim i koji me inspirišu i tako podstaknem i čitaoce na pozitivne promene. I upravo to je bila ideja vodilja- predstavljanje talentovanih ljudi iz svih oblasti umetničkog izražavanja i kulture jer su, čini mi se, upravo te oblasti u medijima sve više zapostavljene, a u pojedinim medijima gotovo da ih i nema.

U čemu pronalaziš inspiraciju za svoje tekstove, a kako biraš ljude koje ćeš intervjuisati?

-Pretpostavljam da će zvučati kao fraza, ali inspiracija je svuda oko nas, u svakodnevnom životu. Samo što ljudi koji pišu, fotografišu, slikaju ili se bave bilo kojom umetničkom profesijom, na neke stvari gledaju iz nešto drugačijeg ugla nego što to čine drugi ljudi i zaista vide stvari koje drugi često i ne primećuju. Što se tiče ljudi, biram ljude koji me inspirišu i koji svojim životom i delom zaista mogu biti pravi uzori mladima. U najkraćem, ljude koji imaju šta da kažu, a čija sama dela govore za sebe.



Često postavljaš pitanje u čemu pronalazimo inspiraciju i sreću u okviru svog mikrokosmosa, a kakav bi bio tvoj odgovor na isto?

-Inspirišu me knjige, tekstovi iz različitih magazina, filmovi, predstave, muzika, putovanja... gotovo sve. A za sreću mi je zaista dovoljno malo i to znaju svi meni bliski ljudi. Sreća je kad se probudim sa novom idejom za tekst na blogu , kada me dočeka novi broj omiljenog magazina na stolu, kada prošetam psa pored reke, kada odem u neki grad koji mi je posebno drag ili iznova čitam omiljene knjige.

Kada si se zaljubila u pisanje, kako je izgledao tvoj put?

-Pišem od trećeg razreda osnovne škole, dakle punih 14 godina. Najpre sam pisala poeziju i učestvovala na različitim festivalima i u svom gradu, a 2007. i na poznatom dečjem "Vitez festivalu" u Beogradu. Potom sam otkrila i prozu, počela sam da pišem kratke priče i eseje. Pisanje je nekako oduvek bilo deo mog života. Iskreno, tokom većeg dela svog detinjstva bila sam veoma usamljena budući da nisam bila preterano popularna među vršnjacima niti imala mnogo prijatelja, a pisanje je bilo najbolji način da se oslobodim svih negativnih emocija, ali i da sve svoje emocije negde izrazim. Čitajući i pišući imala sam uvek osećaj da nisam sama i počela sam na neki način bolje da razumem svet oko sebe, a i sebe. Počela sam da upoznajem sebe shvatajući svakim danom da sam izabrala pravi put.



Studiraš književnost, ali poznato je da želiš da se baviš novinarstvom. Od kada datira ljubav prema novinarstvu, kada si otkrila da je to ono što želiš kao svoje buduće zanimanje?

- Iskreno, novinarstvo nikada nisam doživljavala kao nešto čime ću se baviti u životu. Iako sam kao mala pravila svoj časopis i igrala se svoje emisije, kasnije me je pisanje odvelo na neku drugu stranu, pa sam tokom srednje škole želela da upišem svetsku književnost. U osnovnoj školi čitala sam književni časopis za decu "Vitez", časopis za devojčice "Lili" , kasnije časopise iz edicije "Družina znanja": I zaista, moja porodica vodila je računa o tome da se razvijam u pravom smeru. Gledala sam isključivo Kanal D , sećam se da mi je omiljena emisija bila "Bum tras", kasnije "Smucalice" na Happy Tv. Tada mi se svidelo to istraživanje kulturnih manifestacija, gradskih dešavanja, razgovori sa različitim ljudima... Tek u srednjoj školi počela sam da čitam celebrity nedeljnike ( "Story" , "Gloriju" "Hello"), a kada sam otkrila "Elle" i " Graziu", tada jedine modne magazine kod nas, potpuno sam se zaljubila u modno novinarstvo. Ali opet, najviše me je zanimala književnost. Na trećoj godini fakulteta upisala sam novinarski kurs koji je organizovala Color Press Group u Novom Sadu i tada shvatila da je to to. Putovala sam svakog vikenda iz Kragujevca u Novi Sad, budila se oko pola 4 ujutru entuzijastična i srećna  Kada shvatiš da nešto radiš sa neopisivom ljubavlju i posvećenošću, a uz sve to imaš priliku da učiš od ljudi koji su zaista najbolji u svojoj profesiji ( u ovom slučaju, novinarstvu) kao što su Robert Čoban, Mira Pantoš, Marina Kosanović, Aleksandar Filipović, Jelena Bačić Alimpić, Snežana Dakić, Duška Jovanić, Vesna de Vinča, Bora Otić, Nadežda Jokić, Lidija Ćulibrk, Jasmina Ubiparip, Aida Bajazet i mnogi drugi, to je zaista privilegija. Nakon toga, posvetila sam se obrazovanju, ali je ove godine, sasvim spontano, nastao ovaj blog.


Kakav savet bi ti mogla da daš mladima koji sebe u budućnosti vide u ovoj profesiji ili pak u nekom obliku umetničkog izražavanja?

- Nažalost, ne možemo reći da su u našoj zemlji na ceni prave vrednosti, ali još uvek verujem da ljubavlju, napornim radom i upornošću možemo uspeti. Najvažnije je da upoznate sebe i zaista se pronađete u nekoj oblasti, a onda sledi naporan rad i usavršavanje. Uspeh preko noći je nemoguć iako nam to neretko mediji serviraju. Ukoliko želite trajan uspeh, potrebno je mnogo vremena, učenja i rada na sebi.



Da li imaš uzore? 

-Imam uzore i ne smatram da je to loše ili da "ubija" autentičnost, naprotiv. Mislim da bi trebalo imati uzore kako bismo težili da budemo sve bolji. Kada je u pitanju tv novinarstvo, to je Vesna Dedić, a uzor mi je i Anita Lazić, urednica jednog od, po mom mišljenju, najkvalitetnijih magazina na našim prostorima, magazina "Aha". Kada je reč o kolumnama, sviđa mi se stil Žane Poliakov i Lune Lu.



среда, 25. мај 2016.

Intervju: Vesna Dedić: " I dalje verujem u to da ljubav ne zaobilazi one koji umeju da vole, sreća one koji umeju da joj se raduju i uspeh one koji umeju da misle!"

Pored toga što svake nedelje uživamo gledajući njenu emisiju "Balkanskom ulicom" na RTS-u, Vesna Dedić je i neko ko se već nekoliko godina uspešno bavi pisanjem i neko uz čije se romane smejemo i plačemo, prepoznajemo, volimo i patimo, trudimo da sagledamo svoj život i preispitujemo svoje emocije. Pre desetak dana, pojavio se njen novi roman "Ničija", koji je već, sudeći po porukama koje Vesna svakodnevno dobija od svojih čitalaca i fotografijama na društvenim mrežama pobrojao simpatije i izabrao bujicu različitih emocija.

Nedavno je izašao Vaš novi roman "Ničija". Koliko ste zadovoljni prvim rekacijama čitalaca?
- Zadovoljnija nego što sam očekivala. Iskreno, znala sam da sam napisala dobar roman koji će čitateljke čitati u jednom dahu i u kojem će svaka pronaći deo sebe. Nisam očekivala da na njih ostavi toliko jak utisak da svakog dana preko društvenih mreža dobijam stotine pisama o tome koliko im je značio roman. Čujem i da ga drugarice jedna drugoj kupuju kao podsticaj da se "dignu".
U svakom romanu pratite životni put svojih junakinja od trenutka kada su, na neki način, započele nov život, kada su na početku svog životnog puta do trenutka kada u nekim zrelijim godinama sagledavaju svoju prošlost. A koliko se Vesna Dedić koja je kao devetnaestogodišnjakinja zakoračila Balkanskom ulicom razlikuje od Vesne Dedić danas?
- Bolja sam nego što sam bila. I sebi i drugima. Kada sam došla, mislila sam da sam pametna, obrazovana, vredna i da me čeka samo lepo u životu. I mnogo sam patila kada sam shvatala da neke stvari ne zavise od mene već od sreće, drugih ljudi, nepotizma, licemerja. Nisam za sve ove godine naučila da igram prljave igre, ali sam naučila da na nogama podnosim nokaute.

Jedna od poruka romana "Ničija" jeste i ta da bi uvek trebalo najpre da budemo svoje, zadovoljne sobom, da radimo na sebi i da radimo sve ono što nas ispunjava umesto da se neprekidno trudimo da ispunjavamo očekivanja drugih. Postoje li neke male stvari koje bi trebalo svakodnevno da učinimo za sebe?
- Postoje. Da procenimo šta nas to čini apsolutno srećnim i da to uradimo svakog dana. Mene najviše opuštaju razgovori sa Lenkom i svakog dana ili ručak ili večeru provedemo u dugom razgovoru.
Do sada ste objavili osam romana. Da li ste pišući svoje romane, razgovarajući i konsultujući se sa stručnjacima iz različitih oblasti, razgovarajući sa svojim čitaocima, naučili nešto novo o sebi, životu, ljubavi? Da li verujete da ćete svoj najbolji roman tek napisati? 
-Posle rada na pripremi romana i završetka pisanja uvek sam upoznavala neki novi deo sebe. Analizirajući svoje junakinje, naravno da analiziram sebe. Ne znam da li ću tek napisati svoj najbolji roman, ali znam da će svaki naredni biti mudriji. Meni godine lete i ja od te mudrosti neću moći mnogo da imam jer život nema popravni. Ali, mlađim čitateljkama znam da su i sada i da će tek moji romani biti važno štivo.
Činjenica je da su se ljudi u današnjem svetu pomalo otuđili, čini se da je sve manje emocija i topline u svim međuljudskim odnosima. Šta je, prema Vašem mišljenju, razlog usamljenosti i straha od emotivnog vezivanja?
- Mislim da kćerke ne žele da ponavljaju sudbinu svojih majki. Nagledale su se suza i besmislenog ugađanja muškarcima i sada se prosto plaše da se nekom predaju cele.

Neretko pišete o emotivnim odnosima u kojima ljubav počinje da umire, o osećanjima ljudi koji su se nekada beskrajno voleli, ali su te emocije, iz različitih razloga, vremenom počele da iščezavaju. Da li ljubav ima rok trajanja ili to zapravo imaju samo strast i zaljubljenost?
- Ništa nema rok trajanja, sve može biti večito, naročito ljubav. Promenljivi su samo karakteri i psihička stanja. Takve promene neki parovi prođu bezbolno, a neki prosto ne mogu da vole promenjenu osobu. I ne treba ako im ne prija. 
U mnogim situacijama danas čini se da su naši roditelji "pogrešili" u našem vaspitavanju jer su se vreme, okolnosti i čitav sistem vrednosti u odnosu na Vaše, pa i odrastanje nekih mađih generacija, drastično promenili. Na koji način Vi vaspitavate svoju kćerku, šta je ono najbitnije što bi trebalo da nauči, da li mislite da bi možda u nekim situacijama trebalo da bude drugačija od Vas?
- Ja sam joj dala mnogo ljubavi i pokazala šta sve u životu postoji. Ona će sama u odnosu na svoju meru sreće da oseti šta i kako u određenim situacijama. Svaki čovek je kosmos za sebe.

Šta mislite o rečenici koju izgovara glavna junakinja jednog od Vaših romana: " Ljubav ne zaobilazi one koji umeju da vole, sreća one koji umeju da joj se raduju i uspeh one koji umeju da misle?
-  Ja pišem romane i moje junakinje izgovaraju ono što ja mislim. Ova rečenica je primer. Zaista u to verujem. Mnogo puta me stvarnost demantovala, ali ja i dalje verujem.
U čemu pronalazite sreću i inspiraciju u okviru mikrokosmosa?
-U veri u sebe, svoje dete i svoje najbliže prijatelje.




понедељак, 16. мај 2016.

Intervju: Nataša Vukoje: Nikada nemojte prestati da sanjate!

Nataša Vukoje, trener ličnog razvoja, svakodnevno kroz svoje radionice, teme kojima se bavi na svom blogu, ali i YouTube kanalu pomaže ljudima u nameri da se bave sobom i svojom ličnošću te postignu savršen životni balans, budu srećniji i zdravije žive. U ovom razgovoru otkriva gde se prema njenom mišljenju krije sreća, kao i zbog čega bi trebalo da uvek budemo iskreni i nikada ne odustanemo od svojih snova.


Bavili ste se košarkom, kao i modelingom, a sada ste trener ličnog razvoja. U kom trenutku ste se odlučili za ovu profesiju i šta sve zapravo podrazumeva Vaš posao?


- Moje mišljenje je da se u životu spremamo za odredjene situacije, profesije, korake. Tako je bilo i sa profesionalnim bavljenjem košarkom, posle modelingom. Oduvek me je zanimala sportska prihologija, pa sam po završetku svoje košarkaške karijere krenula u tom smeru da se edukujem. 
U tom procesu sam se srela sa Rekonekcijom, alternativnim vidom isceljivanja, što je i danas moja profesija. Samo Rekonektivno isceljivanje dovodi telo u balans, otklanja energetske blokade, i vraća nas sebi.Samo kada smo u kontaktu sa sobom možemo reći da živimo svoj život, i to je suština mog rada danas.
Koliko je zapravo važno voleti svoj posao kako bismo u njemu bili uspešni , a pre svega, zadovoljni sobom?


- Mislim da su male šanse da budete uspešni u svom poslu ako ga ne volite. Na bilo kom nivou. To po mom mišljenju pravi razliku izmedju malih i velikih uspeha. Onaj ko voli svoj posao, ko ga živi i oseća i van 8 sati radnog vremena, on je predodredjen da uspe. Zamislite samo da radite posao koji ne volite, da se budite sa grčem u stomaku svakog jutra... Da li mislite da ćete biti zadovoljni sobom? Naravno da nećete. Na prvom mestu jer ste doveli sebe do te situacije da se tako osećate.
Tako da je sve povezeno, useh, ono kako se osećate dok radite svoj posao, koliko volite sebe...kada je sve to u balansu vi radite uspešno svoj posao.



Na koje bi sve načine trebalo obogaćivati svoj duh i razvijati svoju ličnost?


- Načina je bezbroj, suština je da pronadjete ono što vama prija. Živimo u vremenu gde nam je sve dostupno, do svih informacija možemo da dodjemo, a sve je više nezadovoljnih ljudi. Vrlo je bitno da se "vratimo" sebi. Da otkrijemo šta je to što nas ispunjava, pokreće, šta je to što nas navodi na suze, na smeh.. Šta je to što nas motiviše, uzbudjuje... E kada krenemo da istražujemo unutar svog bića, to je jedini pravi put da razvijamo i svoju ličnost.


Svako od nas ima potpuno različito poimanje sreće i mnoge svoje radionice, kao i tekstove na svom sajtu posvetili ste tome. Šta je za Vas sreća, u čemu je pronalazite u okviru svog mikrokosmosa?


- Sreća je jedna rač sa toliko mnogo značenja, onoliko koliko ima i ljudi na ovoj planeti. Sve moje radionice, individualni i grupni radovi, tekstovi, videa, imaju jedan cilj, a to je kako da svako prondje svoju sreću. To nisu univerzalni saveti, prečice, to su načini da otkrijete delove svog bića na koje ste možda zaboravili, ili koje nikada niste ni upoznali. Sreća je prirodno stanje svakog bića, i ona pripada svima. To je najbitnije da znate.Ako bih mogla da definišem šta je za mene sreća, to je osećaj kada znam da sam na pravom putu.



Jedan video snimak na svom sajtu posvetili ste iskrenosti u emotivnim i prijateljskim odnosima. Zbog čega bi uvek trebalo biti iskren prema sebi i drugima i davati nesebičnu podršku?


- Danas dolazi do velikih zabluda u odnosima, jer MISLIMO da smo iskreni. Kako možemo biti iskreni u odnosu ako nismo iskreni prema sebi? Iskrenost je važna na prvom mestu za svakog od nas. Samo ako smo iskreni tada smo i zdravi, tada se ne skuplja u našem telu ljutnja, bes, nezadovoljstvo. Tada smo na frekvenciji da nam dodje sve ono što je nama potrebno, ali i da ode ono što nam nije potrebno.


Neretko čujemo kako živimo u vremenu nešto pomerenih vrednosti, vremenu u kome se retko ko obazire na osećanja drugih ljudi. Na koji način Vi vaspitavate svoje dete i čemu bi trebalo da težimo uprkos činjenici da sve brže živimo i da se , nažalost, u pojedinim situacijama, sve manje cene prave vrednosti?


- Za prave veredosti nikako ne smemo da krivimo vreme i način življenja. Potrebno je preuzeti odgovornost, a to i jeste najteže. Moje vrednosti, moralna načela...su u meni, i svakom od nas. Zato dete vaspitavam po svom sistemu. Ne potiskuj emocije, reci kada nisi zadovoljna, nije potrebno da si uvek nasmejana, plači kada ti se plače,smej se što glasnije. Veruj sebi, poštuj sve oko sebe, svi smo došli na ovaj svet da volimo, sreća je u nama... su samo neke od rečenica koje koristim, u nadi, da će se ono uz šta smo mi odrasli, makar malo promeniti.



Koji bi bio Vaš savet ili poruka svima onima koji sanjaju velike snove i upravo su krenuli putem njihovog ostvarenja?


- Nikada nemojte prestati da sanjate! Taj san će vam dati snagu, volju, motivaciju da stignete do svog cilja... Da stignete do sebe!