понедељак, 24. октобар 2016.

Pisanje DNEVNIKA je ponovo u modi!

Ovih dana dok sam sređivala svoju sobu prepunu knjiga i starih svezaka, pronašla sam nekoliko svojih dnevnika koje sam pisala još u osnovnoj školi. Osam godina sam redovno pisala dnevnik, a onda, iz nekog razloga, prestala. Otvorila sam svesku pokušavajući da se prisetim trenutaka o kojima sam pisala, da ih ponovo oživim, da bar na trenutak osetim onu staru radost ili tugu. Međutim, zanimljivo je koliko na sve to o čemu sam tada sa zanosom pisala, sada gledam drugačije, a opet, koliko sam, na neki način, ostala ista. Imala sam snove koje imam i danas. Volela sam ljude koji su mi dragi i danas, iako mnogi od njih više nisu deo mog života. Radovala sam se istim stvarima. Jedina razlika je u tome što sam tada sve doživljavala suviše lično i što sam ponekad previše patila zbog stvari koje i nisu toliko važne. Ipak, pisanje mi je pomagalo da saberem svoje misli, da polako otkrivam i upoznajem sebe, da bolje razumem svet oko sebe onakav kakav jeste, zanimljiv i nesavršen. Ali, da je savršen, ne bi bio istovremeno i zanimljiv, zar ne?


Rano sam naučila da čitam i pišem, mnogo pre polaska u školu. Iako me je nekad mrzelo da provodim sate ispred različitih slikovnica ( recimo da sam, kao i svako dete, više volela bojanke i razne društvene igre), moram priznati da mi je to znanje kasnije dosta pomoglo. Stvorila sam svoj svet, svet od reči. Prepuštala sam se pisanju. Zanimljivo je što se nisam opterećivala temama... jednostavno, uvek sam pronalazila dovoljno dobar razlog da pišem i uvek sam pisala ono što i osećam. Kako je to samo čaroban osećaj! Preneti emocije na papir, gledati kako se slova stapaju sa onim što je u tvojim mislima, tvojoj duši. I onda razmisliti... i bolje razumeti. Bolje razumeti i ono što nas usrećuje, ali i ono što nas povređuje.


Baš čitam u jednom lifestyle magazinu kako je pisanje dnevnika ponovo u modi. U žurbi i nedostatku vremena zaboravila sam na dnevnik, to je nekako ostalo negde u detinjstvu. Toliko je bilo trenutaka koje je trebalo zabeležiti i opisati.... Znam da bi mi za neke sigurno nedostajale reči, ali ipak, trebalo je da nađem način da ih zabeležim. I dalje kao i kad sam bila dete verujem da ono što je zapisano, traje zauvek, nikada se neće zaboraviti. Svi izražavamo emocije na različite načine, neko fotografijom, neko slikom, neko pokretom, neko glasom, a neko rečima. Ali zaista, sve što je zabeleženo na bilo koji od ovih načina, uvek kada se kasnije prisetimo, vraća iste emocije. Ono što želim da vam poručim jeste i to da pisanje dnevnika nije samo za decu, nije neka laka zabava, nešto što može da se radi "tek onako". Pisanje dnevnika, kao i pisanje uopšte, služi nama- da razumemo, da volimo, da nam bude uteha ako patimo, da saberemo misli i donesemo neke važne odluke, da shvatimo šta je ono što nas čini srećnim, da budemo hrabriji, da idemo ka svojim snovima. To nam je svima potrebno. I bilo u modi ili ne, kada god nađete slobodno vreme i priliku, pišite! Nije tačno da to iziskuje ogroman talenat, a i, uostalom, dnevnik verovatno nikada nećete nigde objaviti. Dakle, ništa vas ne sprečava u tome. 

четвртак, 20. октобар 2016.

Šta karakteriše istinski SREĆNE ljude?

Svi znamo da recept za sreću ne postoji i činjenica je da svakoga od nas usrećuju potpuno različite stvari. Ipak, postoje stvari koje su zajediničke svim ljudima koji su uspeli da pronađu u sebi mir i trajnu sreću bez obzira na spoljašnje okolnosti. 



UMEJU DA USREĆE LJUDE OKO SEBE

Princip "koliko daješ, toliko dobijaš" i te kako "radi", iako smo skloni da mislimo kako je život surov i kako je svet veoma nepravedan prema nama jer nam ljudi za koje toliko činimo ne uzvraćaju istom merom. Ali, tajna je u nečemu drugom. Srećni smo kada pružamo neočekujući ništa za uzvrat. Prosto, kada nekoga obradujemo. I to često samo beznačajnom sitnicom. Stvari na koje mi možda ne bismo obratili pažnju, neke druge ljude čine veoma srećnima i obrnuto. Zbog toga je vrlo važno da dobro upoznamo svoje prijatelje, ljude u svom najbližem okruženju. Ukoliko zaista izaberemo pravi način da ih obradujemo i bar na trenutak im stavimo osmeh na lice ili pokušamo da im pomognemo, da ih utešimo ili makar saslušamo kada im je to neophodno, i sami ćemo biti mnogo srećniji i zadovoljniji.



TUĐU SREĆU NE DOŽIVLJAVAJU KAO LIČNU NESREĆU

Istinski srećne ljude pozitivno okruženje podstiče na pozitivna dela i emocije, izvlači najbolje iz njih, a to pozitivno okruženje čine pozitivni ljudi koji su takvi upravo jer su srećni i uspešni. Srećna osoba nikada ne zavidi niti potcenjuje tuđi rad kriveći različite okolnosti za uspeh nekih ljudi. Ona zna da se svaki čovek suočava sa problemima, izazovima i da ni jedan put do ostvarenja sna nije jednostavan, ma koliko to nekada "sa strane" tako izgledalo. Srećna osoba se bavi sobom, radi na tome da se ostvari sledeći primer ljudi koji su već ostvareni, iskreno im se diveći. Okruženje uspešnih ljudi je za srećnu osobu podsticajno. Ako želite da budete srećni, ne doživljavajte tuđi uspeh kao lični neuspeh. Svako od nas može postići uspeh, samo se moramo zapitati šta je ono što mi istinski želimo jer nešto što odgovara drugima, nešto što je za druge uspeh, ne mora nužno biti ono što će i nas činiti srećnima. Svako ima svoj put. Svako ima svoj cilj. Samo bi trebalo da pronađete svoj san i idete hrabro ka ostvarenju. A ako se okružite pozitivnim i uspešnim ljudima, sve će ići lakše!



SVAKODNEVNO RADE NA SEBI I ZAHVALNI SU

Iako uvek streme boljem, kao uostalom i svi ljudi, srećne osobe su svakodnevno zahvalne na stvarima koje već imaju i doživljavaju sve to ( porodicu, prijatelje, mogućnost da rade posao koji vole, činjenicu da je pred njima novi dan u kome mogu učiniti toliko toga dobrog) kao dar , kao nešto što im je dato i o čemu bi trebalo da brinu. Osim toga, svakodnevno rade na sebi što znači da će svakog dana učiniti makar i najmanji korak koji će ih približiti ostvarenju ciljeva kojima teže. Za svaki korak koji naprave, za sve što urade uspešno, nagrade sebe zahvalni na još jednom predivnom danu i nastavljaju svoj put.  Ne žive u prošlosti, a ni u budućnosti, već žive trenutak i znaju kako da ga iskoriste. Ne propuštaju ni jedan dragocen minut.



NAUČILI SU DA VOLE I POŠTUJU SEBE, A SAMIM TIM I SVE OKO SEBE

Srećni ljudi su puni ljubavi i razumevanja za svet oko sebe jer dobro znaju da svet vidimo upravo onakvim kakvi smo mi sami. Svi ljudi, sve situacije, sve je u načinu percepcije, sve je to ogledalo nas samih. Uspeli su da zavole sebe sa svim manama i vrlinama, baš onakve kakvi jesu. Osim toga, poštuju sebe dovoljno da znaju koji ljudi zaslužuju mesto u njihovom životu, a koji nisu vredni energije i posvećenosti. Svesni su svoje vrednosti, ali istovremeno rade na tome da isprave ono što je loše.



RADUJU SE MALIM STVARIMA

Ljudima koji su pronašli sreću u sebi, nije potrebno mnogo kako bi bili radosni. Zaista im je dovoljan sunčan dan, dobra knjiga, dobro društvo, neko lepo mesto u prirodi, zagrljaj voljene osobe. Zapravo, sve ono što je potpuno besplatno i što nam je na dohvat ruke, izvor je najveće radosti.

понедељак, 17. октобар 2016.

Šta čitaju Parižanke?

Knjiga How to be Parisian wherever you are zaludela je devojke i žene od stila širom planete i postala svojevrsna beauty, fashion i lifestyle biblija. Izdvajamo za vas jedan zanimljiv tekst iz odeljka knjige pod nazivom "Neguj svoj šarm" o tome koje se sve to knjige nalaze na policama najstilizovanijih žena sveta.



MNOGO JE KNJIGA NA POLICAMA PARIŽANKE:

* Knjige za koje toliko često tvrdiš da si ih pročitala da stvarno veruješ da jesi.
* Knjige koje si čitala u školi iz kojih se sećaš samo imena glavnog lika.
* Krimići u kojima uživa tvoj momak, a ti nikada nećeš priznati da ih poseduješ.
* Knjige o umetnosti koje ti roditelji poklanjaju svake Nove godine da bi stekla malo "kulture".
* Knjige o umetnosti koje si sama kupila i koje zaista voliš.
* Knjige koje si sama sebi obećala da ćeš pročitati sledećeg leta...Već deset godina.
* Knjige koje si kupila samo zato što ti se svideo naslov.
* Knjige za koje misliš da te čine kul osobom.
* Knjige koje iznova čitaš i koje evoluiraju kao i tvoj život.
* Knjige koje te podsećaju na nekog koga si volela.
* Knjige koje čuvaš za svoju decu , u slučaju da ih imaš jednog dana.
* Knjige čijih si prvih deset strana toliko puta pročitala da ih znaš napamet.
* Knjige koje poseduješ samo zato što moraš i koje zajedno daju nepobitan dokaz da si načitana.


A ONDA SU TU KNJIGE KOJE SI PROČITALA, VOLELA I KOJE SU POSTALE DEO TVOG IDENTITETA:

Stranac, Alber Kami

Elementarne čestice, Mišel Uelbek

Lepotica gospodnja, Albert Koen

Dobar dan, tugo, Fransoaz Sagan

Madam Bovari, Gistav Flober


Pena dana, Boris Vijan

Lolita, Vladimir Nabokov

Cveće zla, Šarl Bodler

Putovanje na kraj noći, Luj-Ferdinand Selin

Put ka Svanu, Marsel Prust




четвртак, 13. октобар 2016.

Razlozi zbog kojih bi trebalo da prestanemo da trošimo vreme na emotivno nedostupne ljude

U prijateljskim i emotivnim odnosima sigurno ste do sada susretali različite ljude. Mnogi od njih su često bili zatvoreni, nisu želeli da pokažu svoja osećanja, nisu nikada otkrili svoju "drugu stranu" niti pokazali bilo kakvu, kako oni to kažu, slabost, pred vama. I sigurno ste nastojali da ih razumete, da im pružite podršku, da im objasnite kako je svet ipak mesto na kom još uvek ima dobrih ljudi, ljudi kojima mogu da veruju, ljudi koji su vredni njihovog truda, emocija i vremena. I trudeći se da to dokažete iscrpeli ste svu svoju energiju. Više nemate energije, ljubavi i razumevanja za sebe. Zapravo, polako ste, neprimetno, izgubili sebe. Možda ste čak i sami postali kao oni. Nepoverljivi, pesimistični, nedostupni. Definitivno postoje situacije kada bi trebalo da stavimo sebe na prvo mesto. Da razmislimo o svojim potrebama i osećanjima. Da razmislimo o tome da li nam je zaista potreban neko koga ćemo uporno bezuspešno želeti da menjamo i prilagođavamo sebi? Neko ko ne voli sebe, pa nije u stanju da zavoli ni nas ni bilo koga drugog. Naravno, ima i onih ljudi koji nisu voleli nas na onaj način kako bismo mi to želeli, ali su jako srećni sa nekim drugim. I to je potpuno u redu. Međutim, ima onih koji nikako ne mogu da se uklope ni sa jednom drugom osobom. Ovde ćemo govoriti o razlozima zašto bi trebalo da prestanete da trošite vreme i energiju na takve ljude.



NE, NEĆE SE PROMENITI

I ja sam po prirodi romantik pa sam bila sklona idealizaciji i verovanju u to kako ljubav menja ljude. Ljubav menja neke ljude, ne sve. I najčešće problem nije u vama, nego u njima. Zašto? Postoji ustaljen obrazac ponašanja i iskazivanja osećanja koji se nosi još iz porodice. I vrlo je jednostavno. Neko kome je od detinjstva pružana bezuslovna pažnja, podrška i ljubav, naučiće da daje i da voli. Onaj kome je sve to uskraćeno najčešće će, možda i nesvesno, "bežati" od ljubavi. Mislite da on samo ne želi da pruži ljubav i ne želi da pokaže osećanja, ali možda zapravo i nema šta da pokaže. Ne treba to da shvatate lično. U redu je boriti se, pokušati, davati ljubav... ali u nekom trenutku će vam biti potrebna povratna informacija ili ćete potršiti sve rezervoare energije i ljubavi. Jer koliko damo, potrebno je i da dobijemo. Uložena energija mora da se na neki način vrati. Ako volite sebe, tj. ako vam je ostalo još makar malo ljubavi za sebe ( budući da ste svu već usmerili na očigledno pogrešnu osobu), jednostavno ćete odustati. I zaista, nekad je najbolje odustati. Jedino tako ćete ponovo koračati otvorenog srca i sigurno u nekom trenutku "prizvati" osobu koja vas zaslužuje, osobu koja isto kao i vi, ume da pruži ljubav i korača otvorenog srca kroz život.



UVEK ĆE SUMNJATI U VAS

Koliko god vaše namere bile dobre, postoje ljudi koji će uvek verovati da ćete ih i vi, kao što su ih svi do sada, na kraju povrediti. Vi tu ne možete ništa da uradite. Verovatno ćete dugo davati sve od sebe da dokažete da su vaše namere iskrene. Uglavnom će biti bezuspešno. Najbitnije je da shvatite da ne možete promeniti nikoga ko ne želi sam da se promeni. Jednostavno, nekome želite da pružite šansu ili ne.Kao što, poput vas, ima ljudi koji će, iako bezbroj puta iznevereni, i dalje kroz život ići otvorenog srca spremni da ponovo veruju i pruže ljubav jer znaju da je svaki put drugačije, tako ima i ljudi koji će zauvek ostati zatvoreni i nepoverljivi. Čak i kada neko ne misli da ste loša osoba, uvek će imati tu "kočnicu" prethodnih loših iskustava. Prestao je da očekuje da mu se bilo šta lepo dogodi jer zapravo ne voli sebe i ne veruje da neko može da ga zavoli onakvog kakav jeste, zapravo, u sebi je duboko uveren da ljubav i ne zaslužuje. A duboka uverenja nekad ne mogu da promene ni psiholozi, pa nažalost, teško da ćete ih promeniti vi.



VAŠA OČEKIVANJA BIĆE IZNEVERENA I BIĆETE POVREĐENI

Iako se zapravo emotivno nedostupna osoba ne predstavlja lažno, dozvolila vam je da je donekle upoznate ne dozvoljavajući da je upoznate, tj. stavila vam je doznanja da ne voli da pokazuje emocije, da je nepoverljiva i da je više puta bila povređena , ipak ćete očekivati da se nakon nekog vremena "otvori". Očekivaćete, prirodno je da očekujete, da vaša pažnja i ljubav urode plodom i promene osobu do koje vam je stalo. Kada to izostane, bićete povređeni. Bićete povređeni jer vam osećanja nisu uzvraćena. Shvatićete da ste uzalud potrošili emocije, vreme, svaki atom snage... Kada se ti atomi razbiju, biće potrebno mnogo vremena da ih ponovo sastavite i nastavite dalje.



POSTOJI OPASNOST DA POSTANETE POPUT NJIH

Kada vas povredi emotivno nedostupna osoba, postoji opasnost da i sami postanete kao ona. Jer, ako ste dali sve od sebe, svu pažnju, ljubav, podršku i energiju i nije vam se baš nikako vratilo, zašto biste isto to pokušali ikad ponovo? Usvojićete i vi taj užasan obrazac ponašanja kojim ćete "terati" ljude od sebe. Najbolji način da se od toga zaštitite jeste da kada sretnete emotivno nedostupnu osobu, osobu koja vam očigledno stavlja doznanja da neće dozvoliti da je upoznate onakvu kakva jeste i da se neće otvoriti, poželite joj sve najbolje i nastavite svojim putem. Dobro znam da to nije jednostavno, ali ako želite da sačuvate sebe, to je jedino što možete da uradite. Nisam nikako pristalica odustajanja, ali u nekim situacijama ono jeste najbolje rešenje.



JEDNOSTAVNO...NASTAVITE DALJE

Što se više zadržavate kraj ljudi koji ne umeju da prime i uzvrate vašu ljubav, duže ćete biti nesrećni. A postoji i mogućnost da se nikada više "ne sastavite". Takođe, trošite vreme i energiju koju bi možda, tj. sasvim sigurno neko drugi umeo da ceni. Znam koliko je teško nastaviti posle uverenja koje smo sami sebi stvorili da ćemo napokon biti srećni jer smo pronašli nekoga koga volimo, za koga smo u stanju da učinimo i nemoguće, ali ne postoji drugi način da sačuvate sebe i svoje srce. Da vaše emocije ostanu čiste, vaša duša neuprljana, a srce otvoreno. Morate izaći iz začaranog kruga neuzvraćenih osećanja. Tačno je da ljubav ne možeš dobiti, možeš je samo dati, ali odnos dvoje ljudi nije jednosmeran proces. U emotivnom odnosu učestvuje dvolje ljudi koji jedno drugo menjaju, dopunjuju, čine boljim ljudima, uzajamno poštuju i vole. Ako je to jednosmerno, nikada nećete biti srećni i zadovoljni. Jer ljudski je davati, ali i očekivati. 

понедељак, 10. октобар 2016.

Kada naučimo da živimo bez onih kojih više nema...

Kada izgubimo dragu osobu, osećamo se kao da smo sami na svetu... Zapravo, i sami se osećamo izgubljeno. Čudna mešavina emocija koju ne umem i nisam naučila da objasnim. Kažu da je najveća tuga u životu smrt voljene osobe. Iz ličnog iskustva mogu to i da potvrdim. Svakako mi ne bi bilo prijatno ni da sam ostavljena, ni da sam završila neko prijateljstvo ili emotivnu vezu, ali ovakav odlazak drage osobe ne može se porediti ni sa jednom tugom na ovom svetu.

Moj deda je bio i ostao moj najveći uzor i posvetiti mu jedan tekst na blogu nije ništa naspram onoga što je zasluživao i zaslužuje. Biću ponosna na sebe ako ostvarim pola onoga što je on za svog života učinio. On nije bio samo neko ko me je vodio u školu, na sankanje, ko mi je donosio čokoladice i novogodišnje paketiće, pravio ljuljašku i policu za knjige, držao me na krilu i pevao Taši taši ... on je neko ko mi je dao najvažnije životne lekcije, neko čiji bi život trebalo da služi za primer. Bio je izuzetno obrazovan, ali nikada egoističan i nadmen. Bio je "nadređeni"; ali nikada nije učinio da se niti jedan čovek u njegovom okruženju oseti podređeno. Bio je pun ljubavi prema meni i mami, ali i pun ljubavi prema svetu oko sebe. Neko ko nije poznavao mržnju niti bilo koju negativnu emociju. Neko ko je nastojao svim srcem i svom snagom da imam srećno detinjstvo. Neko ko je učinio da i danas radim na sebi i postajem SVOJA. Neko ko je verovao u mene oduvek i zauvek. Neko kome sam iz srca obećala da se nikada neću plašiti ničega i da ću završiti fakultet samo dva dana pre da ga zauvek izgubim...


Kada odu oni koji su nam najdraži, ostanu samo BOL i SEĆANJA...  i to samo lepa sećanja. Kažu da oni, gore na nebu, nikako ne bi želeli da nas vide tužne. Ipak, ne možemo izbeći gorak i opor ukus tuge kada odu. No, baš tada treba da imamo najviše snage da se suočimo sa svim preprekama i izazovima koje život stavlja pred nas. Onaj koga više nema ostavio je dubok trag na našem srcu. Pamtićemo ga i čuvati u srcu zauvek. " Neki ljudi ne odu nikada". Zapravo, prisutini su uvek dok žive u našem sećanju. Svi odlazimo, to je prirodni i neminovni tok života. I zbog toga bi trebalo da se potrudimo da ostavimo trag. Možda ne trag u čitavom čovečanstvu, ali trag u srcima ljudi, makar onih koji nas okružuju. Svi smo prolazni i sve je prolazno. Ali emocija koju dajemo u trenutku nikada ne umire. Nekada mi je žao što nisam provodila sa dedom više vremena i tokom tinejdžerskih dana. Sva lepa sećanja uglavnom su vezana za detinjstvo. Žao mi je što u nekim trenucima nisam bila tu. Žao mi je što u nekim trenucima neke stvari nisam razumela. Žao mi je što sam u nekim situacijama odreagovala kako sam odreagovala. Zbog toga, recite lepu reč, pružite zagrljaj, iznenadite i BUDITE TU, kada želite da povisite ton- zastanite, kada poželite da izgovorite teške reči, prvo razmislite, trudite se da pružite što više podrške i ljubavi, dok još možete, dok ne bude suviše kasno.



A kada napokon, nakon izvesnog vremena, samo naučimo da živimo bez onih kojih više nema... ostaje nada da su na nekom lepšem, boljem i plemenitijem mestu. Ostaje osećaj da smo bili voljeni i nekome važni. Ostaje snaga da se borimo u ime njih za nove životne pobede. Ostaje vera da ćemo ostvariti ono što oni nisu stigli da ostvare. Ostaje ona jedna zvezda na nebu kojoj svake noći pred spavanje namignemo i pružimo zahvalan smešak za dan pun spokoja. Ostaje veliko sjajno sunce kome šeretski namignemo kada postignemo uspeh zbog kog je ON na nebu sad još srećniji i ponosniji od nas! 


Besmrtna pesma Mika Antić

Ako ti jave: umro sam,

a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.





недеља, 9. октобар 2016.

Intervju: Olivera Denčić, novinarka i autorka bloga "Sa knjigama na ti"

Blog "Sa knjigama na ti" do sada su sigurno otkrili svi zaljubljenici u umetnost reči, a ako još uvek niste među njima, ovaj razgovor će vas nesumnjivo odvesti pravo na adresu ovog bloga, a zatim na neku plažu, terasu ili mesto na kome volite da odmarate uz neku knjigu koja će vam privući pažnju i koju ćete poželeti da ne ispuštate iz ruku! Sa autorkom ovog jedinstvenog bloga, Oliverom Denčić, razgovarali smo o knjigama, važnosti čitanja i budućnosti knjige, a dala nam je i nekoliko zanimljivih predloga za čitanje!

Kako je nastao Vaš blog "Sa knjigama na ti"?

- Moj blog je nastao slučajno! To kažem zato što nisam imala neku definisanu nameru da tako nešto pokrenem. Sve je počelo na ideju vlasnice portala za koji sam tada pisala, da mi novinari pokrenemo svoje blogove. Verujući da svako treba da piše o onome što dobro poznaje, meni je jednog jutra na putu do posla sinulo da ću na svom blogu pisati o knjigama. One su svuda oko mene od moje pete godine, kada sam naučila da čitam, a uvek sam sa posebnim uživanjem davala preporuke za čitanje,svakome ko je to od mene zatražio.

Šta je za Vas dobra knjiga?

- Dobra knjiga je ona o kojoj razmišljaš još dugo nakon što si je pročitao. U dobroj knjizi uvek prepoznaš bar neki delić sebe, odnosno bolje razumeš neku svoju osobinu ili životnu situaciju u kojoj se nalaziš. Dobra knjiga je ona koja te preseli u mesto dešavanja radnje, tako da osetiš mirise, čuješ zvukove... Dobra knjiga je ona koju ne ispuštaš iz ruku ni kada kuvaš ručak, pa je držiš u jednoj ruci, a u drugoj varjaču!



Studirali ste novinarstvo i komunikologiju. Kada se u Vama probudila ljubav prema književnosti? Da li ste pronašli idealni balans između te dve svoje ljubavi?

- Završila sam osnovne i master studije novinarstva, a tom profesijom se bavim više od deset godina. Danas se često pitam kako sam u četvrtoj godini gimnazije odlučila da umesto književnosti, koju sam htela da studiram još od osnovne škole, upišem Fakultet političkih nauka. Valjda je preovladao lokalpatriotizam, pa sam ostala na opštini Voždovac, gde se nalaze i moja osnovna škola i gimnazija! Šalu na stranu, nisam se pokajala i volim svoju profesiju, a rečenica koju izgovaram kada zapadnem u malodušnost i čini mi se da su mediji postali jedna "kanalizacija", jeste: " U duši sam novinar, i to nepopravljivo!"

Vezu između novinarstva i književnosti nikad nisam pravila, pre svega jer su to dva potpuno različita stila pisanja. Ipak, onaj ko mnogo čita knjige, lakše će se baviti novinarstvom za koje je važna ta opšta informisanost i bogat i lep rečnik, koji se stiču čitanjem.

Na koji način odlučujete o kojim ćete knjigama pisati na svom blogu?

- Najčešće se vodim ličnim osećajem i doživljajem koji je na mene neka knjiga ostavila. Kao što znaju svi koji prate moj blog, u svaki post o nekoj knjizi ja unesem i svoja razmišljanja koja su proistekla tokom čitanja. Potrebno je da me "pogodi u neku žicu". Naravno, jedan od kriterijuma je i aktuelnost, pa se tako odlučujem da pišem i o novim naslovima, ali i popularnost. Priznajem da je ovo drugo, odnosno planetarna histerija koja je vladala, presudila u slučaju triologije "Pedeset nijansi siva."


Zbog čega je važno čitati?

- Pored opismenjavanja i edukacije, čitanje ima veoma veliku ulogu u ličnom razvoju pojedinca. Kao što sam već pomenula u nekom od odgovora, vrlo često u knjizi nalazimo rešenje nekog životnog problema, ili objašnjenje neke situacije. Čitanje knjiga oplemenjuje dušu, pa volim da verujem da su oni koji puno čitaju, dobri ljudi. Za mene je ono najbolji način relaksacije, naročito kada čitam na plaži.

Da li postoji knjiga ili pisac koji je bitno uticao na Vaš život i, delo, koje Vas je, na neki način, promenilo?

- To je sigurno knjiga "Sto godina samoće" i njen autor Markes. Nisam sigurna u to da mi je ona promenila život, ali recimo da mi je posle prvog čitanja postalo jasno da je "magijski realizam" moj omiljeni književni žanr. Takva književnost stalno je " ni na nebu, ni na zemlji" , a takav je i moj temperament.

Kako vidite budućnost knjige uzimajući u obzir činjenicu da popularnost interneta i digitalnih izdanja sve više raste?

- Budućnost knjige ću vam opisati situacijom sa jedne plaže, na kojoj sam bila ovog leta. Plaža se nalazi na Zakintosu, a na njoj su turisti iz Nemačke , Engleske, Švajcarske, dakle iz razvijenih zemalja. Gotovo osamdeset odsto njih je u rukama držalo knjigu, pravu pravcatu od papira, a tek dvoje-troje je čitalo na "kindlu". Zbog toga se ja ne brinem za budućnost knjige. Internetu samo možemo da zahvalimo što su nam knjige sada postale dostupnije, možemo ih naručivati "iz fotelje", ali i razmenjivati mišljenja o njima preko blogova i društvenih mreža.

Koja je Vaša omiljena knjiga i koje knjige biste preporučili čitaocima našeg bloga?

- Teško je odvojiti jednu knjigu kao omiljenu. Dok ovo kucam pada mi na pamet više naslova, zato što bih svaki od njih preporučila iz nekih drugačijih razloga. Pored svih knjiga Gabrijela Garsije Markesa, preporučujem "Avanture nevaljale devojčice" Marija Vargasa Ljose, "Muzej nevinosti" Orhana Pamuka, "Nesporazum u Moskvi" Simon de Bovoar, "Devojka koja je spasila kralja Švedske" švedskog autora  Junasa Junasona, čije su knjige beskrajno zabavne. Kao obaveznu literaturu bih svima preporučila i dela Irvina Jaloma. Ovde se spisak ne iscrpljuje, tako da svi oni koji žele da saznaju moje utiske o nekoj knjizi, kao i koju preporučujem, neka posete moj blog "Sa knjigama na ti".


среда, 5. октобар 2016.

Čuvajmo svet oko sebe i jedni druge!

Možda ste čuli rečenicu "svet vidimo onakvim kakvi smo sami". Istina je da su ljudi naše ogledalo jer ljude u našem životu, sami smo privukli u svoj život. Dobre oči dobro vide. Da, da. Velika istina. Zato nekad za nekoga kažemo da je naivan, glup, budala... Nije on ništa od toga, on samo možda polazi od sebe. Ja sam u porodici naučila da je svaki čovek u biti dobar, ali svaki ima i mane, kao i vrline, važno je samo ono "kog vuka hraniš". Sa tim pogledom na život sigurno nećeš biti najpopularniji u društvu niti "normalan" u ovom vremenu, a često nećeš ni dobro prolaziti jer ćeš večito biti onaj koji svima veruje i "ne ume da se snađe". Ali, koga briga ako imaš mir u duši. Ići ćeš dalje i savlađivaćeš nove lekcije na svom životnom putu. I uvek ćeš iznova verovati jer jednom mora da se desi nešto prelepo što zaista zaslužuješ. Ali opet, desiće se samo ako u to VERUJEŠ. Ono u šta veruješ, to ćeš i privući. Naivni su zapravo oni koji više nikom ne veruju. Naivni su oni koji su prestali da budu deca i poklanjaju osmehe. Naivni su oni koji misle da neće biti povređeni ako prikrivaju osećanja. Naivni su oni koji su sebi dozvolili da odrastu. Don't grow up, it's a trap!  Velika zamka, da. Umesto da idemo otvorenog srca verujući da nam dobro ide u susret, mi smo prestali da verujemo u bilo šta i samo kao mašine radimo ono što se od nas očekuje. Ali opet , ako ideš otvorenog srca, ako daš sve od sebe, ako znaš da daješ svoj maksimum u svemu, pa i u međuljudskim odnosima, zaista ćeš imati dugotrajan mir. I ne samo to. Bićeš verovatno srećniji. Ne razumem čemu ogromna količina negativne energije i negativnih emocija u ljudima? Odakle ona potiče? Da li smo zaista uspeli toliko da banalizujemo i "tabloidizujemo" čak i svoju svakodnevicu? Da li smo u trci za bespotrebnim informacijama i "pljuvanju" svega i svačega i raznim moralisanjima izgubili pojam o onome što je stvarno važno? Naravno, za svakoga od nas prioriteti su različiti. Ali ljudi u našem okruženju bi trebalo da nam budu važni, naročito ljudi koji nam pružaju ljubav, podršku, podstrek i razumevanje i u situacijama kada ni sami sebe ne razumemo. Ljudi koji nas pronalaze i onda kada ne možemo da se pronađemo. Ljudi koji nas prihvataju onakve kakvi jesmo i koji će nas i nakon što čuju nešto najstrašnije moguće samo zagrliti i reći "Biće sve u redu". Svi mi, svesno i nesvesno grešimo i svesno i nesvesno jedni druge povređujemo. Ali, možda postoji način da to bar malo umanjimo, da pokažemo više ljubavi i razumevanja, da pokažemo da nam je neko zaista važan uprkos svim sitnim svađama ili krupnim problemima koje smo zajedno prevazilazili.
Verujem da se mnogo ljudi udaljava upravo u trenutku kada stvari počnu da se podrazumevaju. Zbog nečeg takvog sam i sama nedavno prekinula jedan odnos koji je baš mogao da izraste u nešto lepo. Da, da izraste, ali znate već da nema tog cveća koje raste ako ga redovno ne zalivate i ako ga ne negujete. Na svakom odnosu mora da se radi, kao i na svemu drugom u životu što želimo da traje. Zapamtite: ljubav se ne podrazumeva, ljubav se daje, pokazuje i dokazuje, iznova!



PORODICA

U porodici bi trebalo da smo stekli pojam o tome šta znače ljubav, podrška, zaštita, vera, sloga i razumevanje. Našu porodicu čine oni ljudi koji nas najviše vole, iako nas možda baš uvek ne razumeju. I sama sam imala takva iskustva. Ali ni u jednom trenutku nisam posumnjala u njihovu ljubav. Ima tu svega. Generacijska razlika, sadašnje i neko prošlo vreme, težnje njihovog vremena i "vrednosti" novog doba ( ako se mogu uopšte nazvati vrednostima). Često iz različitih razloga naša mišljenja "ne preklapaju". Često ćete doći u sukob sa najbližima. I sve je to deo života. Mislim da sam se mojima "popela na glavu" od svojih izliva emocija. Ali im uglavnom svakodnevno kažem koliko ih volim. I to zaista ne planirano, ne u nekom posebnom trenutku, nego spontano, u trenucima kada razgovaramo o nekoj temi. Nebitno o čemu. Ali najčešće u trenucima kada osetim koliko sam voljena i zaštićena sa njihove strane, koliku su mi slobodu u životu dali imajući puno poverenje u mene i koliki su mi vetar u leđa, čak i kada pogrešim, čak i kada ne ispunim neko očekivanje. S vremena na vreme im i poklonim neki sitan znak pažnje, ali uvek mislim da sve to nije ništa u poređenju sa svim onim što su oni meni pružili. Svi koji razmišljate ovako me sigurno razumete. Verujem da ni vi ne znate koji je najbolji način da zahvalite porodici na svemu. Nekako je sve premalo. Ali verujem da bi njima bilo najdraže i sasvim dovoljno da izrastemo u dobre ljude. Ali, ne zaboravite da svakodnevno kažete i pokažete ljubav. Jer, danas smo tu, a sutra već ko zna gde. Ne dozvolite da ikad zažalite zbog bilo čega. A znate i sami : kajemo se najčešće zbog onih stvari koje nismo, a ne zbog onih koje smo uradili!



PRIJATELJI

U životu sam izgubila dva vrlo važna prijateljstva. Svojom krivicom. Svojom nepažnjom i glupošću. Ostala koja se nisu održala nisu vredna pomena jer su neke osobe prošle kroz moj život i ne pokušavajući da me razumeju i ne pokušavajući da mi uzvrate sve vreme i emocije uložene u njih. Ne dozvolite da izgubite prave prijatelje, one ljude za koje znate da su vredni. Znam da živimo u neverovatno brzom vremenu, ali moramo naći vremena da SASLUŠAMO i da RAZGOVARAMO. Poslovni sastanci nisu baš uvek važniji. Spremanje stana može da sačeka. Sve može da sačeka, ako tako odlučimo. Ali, postoje stvari koje ne mogu uvek da čekaju, postoje trenuci koji se više nikada neće vratiti čega najčešće, nažalost, kasno postanemo svesni. Važno je saslušati. Važno je da bar pokušamo da ne osuđujemo na prvu loptu. Generalno, sve ljude, naročito svoje prijatelje. Uvek za sve postoji razlog. Ali, samo ako saslušamo, moći ćemo i da razumemo, a verovatno i da pomognemo. Razgovor je najbitniji. Ali razgovor face to face, ne razgovor facebook. Da ne budem shvaćena pogrešno, nemam ništa protiv društvenih mreža, sve koristim i prilično mi pomažu u svakodnevnoj komunikaciji, ali svoje prijatelje viđam svakog dana "in live". Uvek znam šta se u njihovom životu dešva, kao i oni šta se dešava kod mene. Ta razmena informacija začinjena razgovorom o svemu tome i "preradom" informacija su stvarno lekoviti. Naravno, kada se okružimo pozitivnim, dobrim ljudima, ljudima čija nam energija odgovara. Ali, potrebno je da ih osluškujemo i da ih ČUVAMO. Jer opet, kao što rekoh, ni jedan odnos se nažalost ne održava sam od sebe.



EMOTIVNI PARTNER

Ako bih pisala kroz koliko izazova, iskušenja i problema sam prošla radi očuvanja jedne važne i lepe emotivne veze, to sigurno ne bi stalo u jedan članak ( već polako prelazim planirano), a možda mi ne biste ni poverovali. Neću pisati o tome, ali reći ću nešto mnogo važnije, a to je ono sa početka teksta- ne smete dozvoliti da se ljubav podrazumeva. Ta porazumevana ljubav je najgora. Ona prelazi u naviku, a u navici se gubi svaki trag ljubavi. Ok, istina je da je zaljubljenost prolaznog karaktera. Ljubav takođe nije ista u svim delovima emotivne veze jer ljudi rastu, razvijaju se i uče o životu iznova zajedno. I kažu neminovna je u dugim emotivnim vezama neka rutina. Ne bih baš bila saglasna sa tim. Uvek postoji način da se dogodi i najmanja promena. Naravno, parovi koji su dugo zajedno imaju ustaljene rituale, navikli su jedno na drugo, tačno znaju kako se onaj drugi oseća i šta misli, čitaju iz njegovog pogleda, čuju sve u njegovom glasu. To je normalno i prirodno. Meni je to i prelepo. Zapravo, dok ima emocija, sve je prelepo. Kada onda nastaju problemi i kako?  Kao i u svakom odnosu, najčešće, zanemarivanjem. Zanemarivanjem partnerovih potreba. Osnovna ljudska potreba ma koliko to neki ljudi negirali i branili se ili prikrivali emocije, jeste potreba za bliskošću, potreba da budemo voljeni je definitivno naša najveća potreba. Bilo čime da se bavimo. Bilo da smo ljudi puni ljubavi i razumevanja ili smo od onih koji su dete u sebi davno izgubili, ne veruju ni u šta, "pljuju" po svemu živom. Dakle, kakvi god da smo, koje god bile naše mane, svi mi želimo ljubav. A ljubav opet kažem, mora i da se kaže, i da se pokaže, i da se dokaže. Često to nije lako, naravno. Ali, na svakom odnosu mora mnogo da se radi. I mora da se uloži mnogo emocija i energije. Kao uostalom, i u svemu drugom. Jer bez toga, nema uspeha. Trebalo bi da bude normalno da sa svojim partnerom o svemu otvoreno razgovarate ( bilo je reči o tome u tekstu "Šta karakteriše dobru emotivnu vezu") , od najbanalnijih sitnica poput toga kako ste proveli dan do razgovora o krupnim životnim koracima i planovima, da sa partnerom provodite slobodno vreme, barem deo slobodnog vremena, da ga s vremena na vreme iznenadite. Ništa se ne podrazumeva. Ni posle dve godine, ni posle pet godina, ni posle trideset godina. A naročito ne možete da podrazumevate ljubav. Ona je tu negde naravno, čim ste "preživeli" jedno drugo tolike godine, ali nije zgoreg da se kaže. Mora tih nekoliko reči da se kaže. Verujte mi na reč.



DRUGI LJUDI

Kao što i mi ponekad imamo loš dan, nije nam do razgovora i nemamo strpljenja, isto to se dešava i drugim ljudima. Onima koje nekad osudimo kako su neljubazni, drski, itd. U stanju smo da im pripišemo različite osobine čak iako ih i ne poznajemo. Problem je u tome što je naša ljudska karakteristika da sve shvatamo lično. A ne bi trebalo. Nečije ponašanje prema nama i prema bilo kome drugom rezultat je njegovih emocija i isključivo njegovih problema, a ne naših. Zato bi uvek trebalo da sa sobom "ponesemo" jedan osmeh i lepu reč za svakoga. Ko zna, možda uspemo da ga odobrovoljimo ili mu čak popravimo dan, a sigurno nećemo izgubiti ništa. Makar se nećemo nervirati i trošiti dragoceno vreme na ogovaranje neljubaznih i "bezobraznih" osoba sa svojim prijateljima.



DECA

Moramo imati na umu da smo mi deci uzori. Ne samo svojoj deci. Deca "upijaju" reči i postupke odraslih, najpre ono što vide u svojoj porodici, a nakon što prođu socijalizaciju, i ono što vide izvan porodice. Zbog toga bi trebalo da se trudimo da budemo najbolja moguća verzija sebe u svakom trenutku. Deca neće toliko obraćati pažnju na ono što im govorimo, ukoliko se u skladu sa tim vrednostima i ne ponašamo dajući im na taj način dobar primer. Postoje i deca o kojima nažalost niko ne brine i koja nisu imala sreću da osete toplinu porodičnog doma. Znamo za ustanove gde su smeštana i bićemo veoma srećni ako im nekim poklonom, osmesima, zagrljajem i svojom pažnjom ulepšamo dan. Ulepšaćemo dan i sebi, sasvim sigurno.



ŽIVOTINJE

Životinje su takođe živa bića i naša je dužnost da vodimo računa o njima. A poznato je koliko ih je izloženo zlostavljanju ili napušteno. Ukoliko u nekom trenutku više nemate mogućnost da vodite računa sa njima, najbolje rešenje je da ih poklonite nekoj dragoj osobi ili odnesete u azil. Životinje osećaju i neophodno im je puno pažnje i ljubavi, baš kao i nama. A ukoliko imate mogućnost, umesto da kupite mačku , psa ili nekog drugog kućnog ljubimca, najpre razmislite da li postoji neka životinjica o kojoj niko ne brine, a kojoj biste vi mogli da pružite pažnju i dom. I zapamtite: one to zaista umeju da cene!