недеља, 15. мај 2016.

Kako umetnici stvaraju MAGIJU na sceni?

Ovo je tema o kojoj sam želela da pišem još u aprilu. Ali, uvek se nekako nametne nešto značajnije, nešto što bih radije podelila sa svima vama...  Ipak, nisam zaboravila trenutke koji se svakom ljubitelju umetnosti urežu u pamćenje i ušunjaju u srce, a to su trenuci kada umetnici na gledaoca prenesu magiju koju stvaraju na sceni. Sigurno mnogo vole svoj posao, pomislim u nekim trenucima... Ali ne, nije to pravi odgovor. Umetnost je za njih sigurno više od posla, profesije... veliki umetnici umetnost poistovećuju sa životom. Sve sam sigurnija u to.

Moram priznati da sam pozorište poslednji put posetila u junu 2014. godine, kada sam gledala predstavu „Ana Karenjina“  u Madlenianumu. Kasnije sam, što zbog obaveza i manjka slobodnog vremena, što zbog činjenice da sam bila posvećena nekako više drugima nego sebi, malo zanemarila pozorište. Sve do prošog meseca, tačnije do 8. aprila kada sam prisustvovala otvaranju Doma kulture u svom gradu. To je nekako bio poseban dan za koji sam odmah znala da ću nekako morati da ga „zabeležim“ i sačuvam. No, vratimo se umetnosti.

Tom prilikom, gostovala je kabare predstava „Dobra stara vremena“ Pozorišta na Terazijama , te smo uživali u glumi i pesmi  velikana srpskog glumišta Radeta Marjanovića, Tanje Bošković i Ljiljane Stjepanović.



Zanimljivo je posmatrati taj neverovatni spoj umetnosti- književnosti, glume, igre i pevanja , kako se lagano pretvaraju u sve ono što zapravo čini život- smeh, suze, nostalgiju, radost, želju, sećanja, prolaznost, ljubav... Nadahnjujuće je videti na sceni ljude koji žive svoju umetnost svakim delom svog bića, ljude čiji pokreti ocrtavaju njihova osećanja i želju da žive kroz umetnost, ljude u čijem glasu jasno osećate ljubav za sve vas koji ste tu, ali pre svega ljubav za umetnost i za sadašnji trenutak u kom se čarolijom glume stvara magija na sceni .... Neverovatno je i kako, ukoliko ste ranije imali priliku da čitate tekstove, osećate prisustvo pisaca i kao da se na neki način, vreme vratilo unazad...ili, još bolje rečeno, kao da je stalo...zauvek.


Ta magija scene sa neverovatnom lakoćom prelazi na publiku stvarajući fantastičan nalet nadahnuća i pozitivne energije. Sumnjam da je iko izašao iz sale bez osmeha na licu i da nije bar malo bogatiji za još jedan trenutak čiste radosti koja je potrebna našoj duši. Duša se hrani umetnošću.  I zbog toga su nam kultura i umetnost potrebne svima. Bilo da želite da lakše „podnesete“ svakodnevicu ili da hranite svoj duh kvalitetnim sadržajima.


Zbog toga što češće posećujte pozorišta, muzeje, galerije. Iskoristite svaki takav trenutak.  Kako bismo menjali svet, uvek moramo početi od sebe, zar ne? Zašto ovo leto, pored odlaska na letovanje , sunčanja na bazenima i izlazaka sa prijateljima, ne biste pronašli malo vremena da ispratite i zanimljiva kulturna dešavanja u svom gradu? Sigurna sam da se nećete pokajati.

Srdačno,
Vladica Mi

субота, 14. мај 2016.

Njeno veličanstvo- KREATIVNOST (drugi deo)

Istorijski gledano, mi smo se obično oslanjali na nove ideje do kojih su dolazili talentovani pojedinci. Jedna od uvreženih predrasuda vezanih za kreativnost jeste da je kreativnost isključivo stvar talenta. Da se neki ljudi prosto rađaju kao kreativni  ( "dar od Boga" ili "genetska predodređenost") i da ništa ne možemo da učinimo da to promenimo. Zbog toga je trebalo da prođe puno vremena da neko počne da razmišlja o konkretnim metodama i putevima za dolazak do novih ideja.

Naučno je dokazano da razlika između kreativnih i nekreativnih ljudi pre počiva u blokatorima koji onemogućavaju kreativno mišljenje i pesimističnom stavu "ja nisam kreativan", nego u razlici u inteligenciji i načinu mišljenja.



Bilo da su interni ili eksterni, većina blokatora nastaje učenjem. Pikaso je tvrdio da su sva deca kreativna, ali da je problem kako očuvati kreativnost kada počnu da se socijalizuju i uče.                     Blokatori mogu poticati iz porodice, šire zajednice, obrazovne sredine, poslovne organizacije... Najočigledniji blokator novih ideja jeste prosta navika- to su ustaljeni obrasci razmišljanja i standardni odgovori.



Od detinjstva učimo da posmatramo stvari na određeni način. Percepcija svakog čoveka zasnovana je na njegovim jedinstvenim doživljajima, interesovanjima i vrednostima. Zahvaljujući tim perceptivnim obrascima. mi brzo donosimo odluke i izvlačimo brze zaključke, umesto da se bavimo različitim alternativama.

Zatim, tu su i strah da se bude drugačiji i konformizam.                                                                          Svet je grešan prema neobičnima. Uvek je najteže onima koji nisu nikome slični.                                   Škole nas uče da je maštanje gubljenje vremena i da treba verovati razumu i logici. A veliki Dostojevski lepo kaže: " Kada bi sve bilo razumno, ništa se ne bi dogodilo."



Samopouzdanje se uči. Niko se nije rodio sa samopouzdanjem. Stepen samopouzdanja mnogo govori o načinu na koji je osoba podizana i obrazovana. Mnogi kreativci na prvi pogled izgledaju kao veoma samopouzdani. Ali iza te spoljne maske krije se velika nesigurnost. To je zbog toga što u kreativnom poslu stalno počinjete iz početka.

Ili, kako je to još Hemingvej zapisao o piscima, " svi smo mi početnici u zanatu u kome još niko nije postao ekspert!" A jedan drugi veliki kreativac Čarli Čaplin rekao je: " Svi smo mi amateri. Ne živimo dovoljno dugo da bismo stasali u nešto drugo!"



IZVOR: "Kreativnost-priča koju pričamo sami sebi" (Beograd, 2012.) Anita Todorović

уторак, 10. мај 2016.

Kako da zaboraviš nešto u šta si ranije verovao svim srcem?

Ritam života nam često nameće  uobičajene aktivnosti, obaveze koje svakodnevno moramo da završimo iako se možda njima i ne bismo bavili da je (nešto) drugačije, ljude sa kojima moramo da komuniciramo ili radimo iz nekih razloga, iako to možda i ne bismo želeli, sastanke na koje nam se ne ide, itd. U takvim okolnostima normalno je da se ponekad preispitamo , da postavimo sebi pitanje da li zaista živimo život po svojoj meri, onako kako bismo mi želeli , a ne onako kako nam je nametnuto. Nažalost, može se desiti da dođemo do zaključka da živimo po tuđim, zapravo po svačijim, osim po svojim pravilima i svom srcu.         Ili se, pak, naše preispitivanje završi spoznajom da smo delimično ili čak potpuno i sami krivi za ono što nas je snašlo. U oba slučaja, imamo puno pravo i mogućnost da menjamo stvari. I to nije sebično. To je stvar ljubavi prema sebi, negovanja svog duha i svoje autentične ličnosti kako bismo bili dobri i sebi, a i drugima. Jer, kako da zaboraviš nešto u šta si ranije verovao svim srcem?



Sigurno se sećate nekih svojih najvećih snova iz detinjstva ili nekog kasnijeg perioda ili pak, imate isti san tokom čitavog života, ali nikako da ga, iz milion razloga ( uglavnom, priznaćete sebi, izgovora) ostvarite. Tako sam i ja u jednom trenutku svog  života počela da pišem. I evo, radim to do danas. Jer, pisanje & ja smo nekako JEDNO. Ta čarolija prazne hartije ili belog pravougaonika na ekranu, to pisanje i brisanje, prepravljanje, dovođenje rečenice do savršenstva i ponovno preispitivanje, čitanje, deljenje radosti sa onima koji čitaju, davanje najintimnijih emocija onima koji će se u tome često prepoznati i biti zahvalni možda na samo jednoj reči.... Postoji li nešto lepše? Pokušaj da rečima menjaš sebe, druge, svet.... I dalje u tu ideju verujem svim srcem. Pa, to me drži živom, radoznalom, entuzijastičnom i zaista srećnom.



Često sam bila povređena i neprihvaćena u društvu, često sam se osećala kao da sam sama na svetu. U tim trenucima pisanje je bilo i moja ljubav, i moj spas, i moj beg u maštu i neke lepše svetove koje sam stvarala sama. Da, najlepša stvar kod pisanja je što možeš 'živeti' više različitih života i možeš biti sve što poželiš. U tome je čarolija. U tome je radost. Vremenom sam se oslobađala i stvarajući imaginarne svetove i imaginarne ličnosti, shvatila sam da smo mi, ljudi, zapravo svi veoma slični. Pravimo greške iz straha. Biramo pogrešne ljude iz straha od usamljenosti. Povređujemo iz straha da i sami ne budemo povređeni. Nismo savršeni. Imamo nešto zajedničko. I nema razloga da se plašimo jedni drugih. Pisanje ne, ali povlačenje u sebe bilo je moja najveća greška. Pisanje mi je samo pomoglo i 'otvorilo oči'. A onda kada sam otkrila ljubav prema novinarstvu i dobila priliku da što lično, što virtuelno, upoznam različite ljude, shvatila sam koliko u životu propuštamo ako bežimo i skrivamo se ili ako dozvolimo da se 'udavimo' u sopstvenom egu. Od ljudi može mnogo da se nauči. Ljudi inspirišu. Ljudi stvaraju. Ljudi daju energiju. I ne možeš ništa veliko ostvariti bez tima. Možda sam malo 'skrenula' sa teme, ali verujem da je i ovo veoma bitno.



U šta god da verujete svim srcem, nikada i ne pomislite da odustanete od toga. Jer , samim tim što na to mislite svakoga dana, vredno je. Radite na tome. Koliko god se činilo da je sve protiv vas. Koliko god vam trenutne okolnosti možda ne idu na ruku. Koliko god da sumnjate u sebe. Mala doza sumnje je normalna, a čak i dobra kako nam ne bi dozvolila da "poletimo". Nikada neće biti savršen trenutak i nikada se neće stvoriti baš svi uslovi kako bismo započeli ono što želimo. Ako samo čekamo, bojim se da nam u tom čekanju može proći čitav život. Padaćemo i ustajaćemo, ali uvek ćemo se više kajati zbog nečega što nismo, nego zbog nečega što smo uradili.


I verujte da za promene nikada nije kasno. Sasvim je normalno da se čitavog života preispitujemo, da menjamo svoje ciljeve, ideje, određene stavove. To ne treba da vas plaši. Život je nepredvidivo putovanje. Nikada ne znamo sledeću destinaciju, menjamo puteve, ali važno je da neprekidno težimo onome u šta verujemo svim srcem. Šta god to bilo. Bilo da želimo da stvaramo impozantna umetnička dela, da lečimo ljude, gajimo biljke, gradimo kuće, organizujemo kulturne manifestacije, pokušavamo da doprinesemo na različite načine svom okruženju, itd. Ono u šta verujemo svakako je vredno da mu poklonimo sebe u potpunosti. Bez straha. Ono u šta verujemo, veruje u nas. A ono što želimo, želi nas. Zato ne postoji ni jedan jedini razlog da zaboravimo i zanemarimo nešto u šta čitavog života verujemo svim srcem. 

недеља, 8. мај 2016.

Intervju: Branislava Antović: " Najlepše je što imam priliku da stvaram neke lepe priče kojima inspirišem one koji prate moj blog"

Pre nekoliko meseci blog ove devojke našao se u naših top pet preporuka internet stranica koje nikako ne smete zaobići i to sa razlogom. Brana's Divine World je više od modnog bloga, a nešto potpuno drugačije od svih domaćih blogova. Ovo je blog na kome ćete čitati o inspirativnim ljudima, nezaboravnim putovanjima, umetnosti i kulturnim dešavanjima koja istinski ljubitelji umetnosti ne smeju propusti. Naravno, tu je i ona ženska najbitnija sporedna stvar na svetu-moda. Sa autorkom ovog bloga, Branislavom Antović, razgovarali smo o inspiraciji, modi, uspehu u svetu medija i mnogim drugim stvarima. Uživajte!



Kako je nastao blog Brana's Divine World?

-  Sasvim spontano i bez ikakvih ozbiljnih namera. U trenutku njegovog pokretanja, a bilo je to u oktobru 2010. godine, bila sam sveže diplomirani novinar, koji tek što je upisao mater studije i koji je bio željan kreative i prakse. Kako do nje nisam mogla da dođem klasičnim slanjem CV-a na različite adrese (ni na jedan poslat mejl nikada nisam dobila odgovor), rešila sam da stvari preuzmem u svoje ruke te da sama sebi stvorim prostor na kojem ću moći da se kreativno izrazim, pišem o svojim interesovanjima i svim onim sitnicama koje su mi bile zanimljive i vredne pažnje. Kako sam u tom periodu pratila nekoliko inostranih modnih blogova taj koncept mi je bio posebno privlačan, pogotovo što me je moda  oduvek interesovala, baš kao i pisanje o njoj. Međutim, već tada sam znala da će se moji postovi baviti i drugim, meni podjednako značajnim i interesantnim temama.



Završila si studije novinarstva na FPN. Koliko ti je to pomoglo u radu na blogu?

- Mnogo. Ja zapravo radim posao za koji sam se školovala. Meni je to i bio cilj. I čini mi se da sam uspela. Od svog bloga stvorila sam medij u kakvom sam oduvek želala da radim. I sigurna sam da mi je FPN obrazovanje u tome mnogo pomoglo. 


U čemu pronalaziš inspiraciju za modne kombinacije, a u čemu za postove na svom blogu?

- U svojoj svakodnevnici. To je najveća istina. Najlepše ideje rodile su se iz najbanalnijih situacija, samo je potrebno pažljivo ih posmatrati i osluškivati. Sve je tu, na dohvat ruke, samo u žurbi to ne primećujemo. Ovo posebno važi za postove na nemodne teme. Što se tiče modnih kombinacija, inspiracija stiže sa najrazličitijih strana – od društvenih mreža, preko aktuelnih trendova do ljudi koje srećem na ulicama grada kojim šetam. Opet, važno je pažljivo posmatrati, uočiti ono što će nam najbolje odgovarati i to izvući iz konteksta i prilagoditi sebi i svojoj pojavi.



Sve je više modnih i različitih blogova. Kako se izdvojiti i postati autentičan? U čemu je tajna originalnosti?

- Tajna je u onom poznatom klišeu – biti svoj. Zvuči izlizano, ali sva istina jeste smeštena u te dve reči. Zašto? Jer jedino tako možemo biti originalni. Ne postoji osoba u potpunosti slična nama. Jedinstven je svako od nas. Zato i ono što radimo, ukoliko jeste odraz naše ličnosti, mora biti jedinstveno i originalno. 

Brana's Divine World je jedan od onih blogova koji, između ostalog, promovišu mlade, talentovane i kreativne ljude koji nastoje da na najbolji mogući način menjaju svet oko sebe. Koliko tebi znači saradnja sa njima i koliko su te neke od njihovih priča promenile?

- Neizmerno! Promocija njihovog rada jeste moja mala misija i način da na bolje menjam društvo oko nas. Znam, moj uticaj nije preveliki ali ako svako od nas učini malo, dobićemo na kraju nešto značajno. U našem okruženju ima toliko sjajnih ljudi da je to zadiviljujuće! Njihova kreativnost, maštovitost, volja za radom i menjanjem pravila iz dana u dan me oduševljavaju i pozitivno utiču na moj rad i mene samu.



Šta bi izdvojila kao ono najlepše u svom poslu?

- Priliku da upoznam sjajne ljude, da sa njima blisko sarađujem, stvaram neke lepe priče i njima dotičem i inspirišem one koji prate moj blog.

Brana's Divine World ima i rubriku o putovanjima. Koje mesto koje si posetila je ostavilo poseban utisak na tebe? Da li imaš neku zanimljivu preporuku za naše čitaoce?

-  Za sada to mora biti Berlin. Grad koji uopšte nije toliko lep, ali je neizmerno zanimljiv i specifičan zbog svoje istorije. Ostao mi je u neverovatno lepom sećanju i jedva čekam da mu se vratim. On bi ujedno bio i moja preporuka za sve vaše čitaoce. Ali uz napomenu da pod obavezno obiđu najznačajnije muzeje grada, jer oni priču o Berlinu zapravo čine kompletnom.



Kako bi opisala svoj modni stil? Da li je moda zaista prolazna, a stil večan? I u čemu je tajna dobrog stila?

- Svoj stil volim da definišem kao pomerenu klasiku. U osnovi su klasični komadi i krojevi, ali se tu pod obavezno mora naći i koji upečatljivi i nešto avangardniji detalj ili komad koji čitavu kombinaciju čini nešto neuobičajnijom . Uglavnom tu ulogu imaju modni dodaci ili nakit.

Što se tiče prolaznosti mode, apsolutno se slažem sa tom tezom. I sami smo svedoci kojom bezinom se trendovi smenjuju. Stil sa druge strane nema rok trajanja. Ili ga imate, ili ne. A ja stil smatram osobinom koja se dobija po rođenju. Ili još bolje rečeno, nasleđuje. Otud ga smatram večnom karakteristikom jedne osobe, koja nema veze niti sa modom niti trendovima, već umećem da se iz njih izuče ono najbolje.   

Postoji li poslovna saradnja na koju si posebno ponosna?

- Ponosna sam na sve svoje saradnje i na sva velika imena među brendovima koje sam imala za saradnike, a bilo ih je poprilično, međutim, moram istaći da sam posebno ponosna na činjenicu da sam dve godine zaredom sarađivala sa Beogradskim festivalom igre. To je i jedna od meni najdražih saradnji u ove 5 i po godine postojanja mog bloga. U okviru nje imala sam prilike da uppznam izuzetno talentovane ljude iz čitavog sveta, da sa njima uživo porazgovaram, da ih gledam na sceni i uživam u njihovoj umetnosti. Istinski neprocenjive stvari.



Šta bi poručila mladim ljudima koji žele da se bave blogovanjem?

- Pišite blog kakav biste i sami čitali. Neka sadržaj bloga bude fokusiran na teme koje vas interesuju, inspirišu i o kojima imate šta da kažete. Pokušajte da se opremite što bolje u pogledu tehnike koja vam je neophodna kako biste brže i efikasnije završavali svoje blogerske obaveze. Obratite svu pažnju na vizuleni izgled svog bloga jer to je prvo na šta će i vaši čitaoci obratiti pažnju. Budite aktivni na društvenim mrežama jer to vam je osnovni način da doprete do što šire publike. Neka blog bude odraz vaše ličnosti, zato u njegovom vođenju budite što iskreniji i svoji jer sve drugo se vrlo lako prepozna i još lakše prezre od strane čitalaca. I najbitnije, ne računajte da ćete brzo i lako doći do zarade, jer mnogo vremena, rada i truda prođe od prvog napisanog do prvog plaćenog posta.




уторак, 3. мај 2016.

Postanite najbolja verzija sebe!

Razmišljajući o sledećem postu tokom ovih kišnih majskih dana prelistavala sam magazin "Elle" i upravo u rubrici Inspiracija u kojoj su govorili neki od najuspešnijih ljudi u kreativnoj industriji pronašla nekoliko rečenica koje su me "pomerile" i podstakle na razmišljanje. I eto novog, nadam se inspirativnog posta koji će i vas uspeti da pokrene! :)



"Uspešan je svako ko svojim ponašanjem probudi dobre promene kod drugih"

Ovo je najvažnija stvar kada je reč o bilo kom uspehu. Ne znači da će svako krenuti vašim stopama, ali ukoliko imate na umu da ste nekim ljudima upravo vi inspiracija da čine dobro i svojim trudom i vrednim radom nižu uspehe, imate sve razloge ovog sveta da budete ponosni i da verujete da ste uradili nešto važno. Jer , i jeste tako. Ukoliko svojim životom ili pak onim čime se bavite probudite pozitivne promene kod ljudi iz svog okruženja i vi ćete se osećati zadovoljnije i najverovatnije, dobiti volju da još više napredujete i radite na sebi.



"Uspeh je kada postaviš novu granicu"

I tako u nedogled. Zaista uspešni ljudi nikada se ne zaustavljaju i nikada ne pomisle kako su dostigli vrh u poslu kojim se bave. Uvek nastavljaju da uče , istražuju, upoznaju sebe, rade na sebi i trude se da ostvare još bolje rezultate. Najuspešniji ljudi uvek se 'takmiče' sa sobom samima, a nikada sa drugima.



" Uvek nas motivišu ljudi koji su bolji od nas"

Često sam bila u prilici da čujem kako nije dobro imati uzore i kako tako nešto 'ubija' originalnost. Nisam u potpunosti saglasna sa takvim mišljenjem. Ukoliko volimo neki posao, bilo da je reč o umetnosti ili nekoj drugoj sferi ljudskog delanja i vidimo sebe u tome, trebalo bi da radimo na svom talentu jer on sam po sebi nije dovoljan, ali i da nam motivacija budu ljudi koji su već postigli veliki uspeh u toj oblasti. Ukoliko svoj cilj posmatramo na takav način, bićemo uvek motivisani da radimo na ostvarenju svog sna, a i, kada pomislimo da odustanemo, dobićemo neverovatnu snagu. Jer još neko je uspeo. Mnogi su uspeli. Zašto ne bismo mogli
 i mi?!



"Inspirišu me ljudi i njihova sreća"

... je rečenica u kojoj sam se pronašla i zaista se obradovala zbog činjenice da postoji još neko ko ovako razmišlja. Uspesi i sreća drugih ljudi oduvek su mi bili veoma inspirativni i nekako sam uvek donosila odluku da nešto novo pokrenem upravo u trenucima kada sam videla da su neki drugi ljudi sanjali velike snove i stvorili nešto zaista veliko i vredno pažnje. I zato bi uvek trebalo da šaljemo samo pozitivnu energiju i radost kako bismo takve emocije dobijali zauzvrat.



" Razgovorom sa različitim osobama rađaju se nove ideje, načini razmišljanja i tačke gledišta"

Upoznavanje različitih ljudi i inspirativni razgovori sa njima deo su našeg obrazovanja i rada na sebi. Zanimljivo je kada otkrivamo da se neke stvari mogu posmatrati iz sasvim različitih uglova i da bismo često mogli određene stavove promeniti kako bi i nama samima bilo bolje. A i ukoliko se ne desi tako nešto, barem ćemo biti sigurni da nećemo odustati od svog puta. U svakom slučaju, uspešni ljudi ne bi trebalo da imaju problem da razgovaraju i poslovno sarađuju sa ljudima koji razmišljaju drugačije ili imaju nešto drugačije stavove  o pojedinim stvarima.



петак, 29. април 2016.

Intervju: Iva Štrljić: " Volim te" nas približava!

Glumicu Ivu Štrljić gledali smo kako u pozorištu, tako i u brojnim televizijskim serijama, a od nedavno se našla i u ulozi autorke i voditeljke emisije "Volim te" na Ženskoj televiziji.  Iva će nam uskoro predstaviti i svoju novu knjigu pod nazivom "Voleti u Beogradu", a do tada sa njom smo razgovarali o glumi, njenoj emisiji "Volim te", knjigama, ali i sreći, ljubavi, inspiraciji, svim onim sitnicama koje čine život. Nadamo se da ćete uživati!

Ostvarili ste brojne značajne uloge u različitim domaćim tv ostvarenjima i u pozorištu, glumite, bavite se pisanjem, a od nedavno ste autor i voditelj emisije "Volim te" na kanalu "Ženska TV". Koje Vas od ovih kreativnih zanimanja posebno ispunjava , u kome od njih pronalazite najviše inspiracije i koji posao  obavljate sa najviše entuzijazma?

- Sve što radim u životu obavljam punim srcem jer mislim da je jedino tako i pošteno. Nikada ništa nisam radila polovično i otaljavajuće zato što pre svega mislim da je takav odnos prema radu nepristojan. Zato, ako sam odlučila da se prihvatim nekog posla, onda to uvek radim sa radošću i kada glumim, i kada vodim emisiju i kada pišem. Bez te radosti nema ni umetnosti. Sve sam to ja. Na svim tim poljima susrešćete se sa jednim delom mene koji će uvek dati sve od sebe!

Kako ste došli na ideju da napravite emisiju "Volim te"? U čemu pronalazite inspiraciju za različite teme kojima ćete se u njoj baviti , a koje su uvek u neraskidivoj vezi sa ljubavlju i međuljudskim odnosima?

- Potreba da volimo nekog i da neko među svim ljudima na ovom svetu izabere baš nas da bi nas voleo oduvek me je pokretala. Divno je znati da nekoga time što postojiš činiš srećnim. Bilo mi je važno da uradim nešto što neće u ljudima izazivati bes, nešto što neće obilovati predrasudama i floskulama, nešto što će ljudima ugrejati nečim dobrim i plemenitim dan. Zato su moje teme uvek neobične, nisu na prvu loptu jer površnost ne volim. Radila sam na primer temu o tome zašto se danas ne držimo za ruke, jesmo li usamljeni, koje nas ljubavne pesme najbrže leče od ljubavne tuge, zašto se sve češće ljudi zaljubljuju u teretanama, kako su se ljudi udvarali nekada u starim restoranima i da li to rade sada, zašto se danas retko pišu ljubavna pisma...Drago mi je što ljudi vole moju emisiju i što svi imaju isti komentar, a to je da im se posebno dopada što je vedra, jako zanimljiva i što emituje dobrotu i plemenitost. 



Zbog čega je važno, na šta nas između ostalog, neprestano podseća i Vaša emisija, da svakodnevno govorimo ljudima koji nam znače koliko ih volimo?

- Važno je zato što smo vremenom počeli da ne obraćamo pažnju jedni na druge, da se zatvaramo i zaljkučavamo, često i zauvek ostanemo tako onemogućeni za nešto lepo što bismo mogli da uradimo nekome samo da ga obradujemo. Jako je bitno reći ljudima da mislimo na njih i da ih volimo, da nam je stalo do njih, da ćemo biti tu. "Volim te" nas približava.

Uživali smo u Vašim romanima "Nemaš pojma koliko te volim" i "Znam da misliš na mene", a uskoro ćete nas obradovati novom knjigom pod nazivom "Voleti u Beogradu". Kakve priče možemo da očekujemo?

- Biće to zbirka beogradskih ljubavnih priča. Kroz trideset beogradskih ulica opisujem trideset beogradskih ljubavnih priča. Svaka ulica nas podseća na neki nežan i emotivan momenat u našem životu. Ono što će biti vrlo slično prethodnim romanima jeste taj šmek grada kojim obiluje i "Voleti u Beogradu".



Da li je ljubav zaista pokretač svega u našem životu?  Verujete li u nju i u čemu je Vi danas pronalazite?

- Ljubav jeste pokretač čak i onda kada nam se čini da su nas spopali teški trenuci koje ne možemo da rešimo, kada nam se nespretna ljubavna veza nasloni svom silom na srce...čak i tada...

Šta je za Vas sreća? I da li postoji nekakav "recept" za dostizanje sreće?

- Sreća je kad se miran probudiš, zadovoljan rastegneš i kreneš ka kuhinji da napraviš kafu, vidiš da ti je stigla najljubavnija poruka na svetu za dobro jutro, pustiš Abbu, odđuskaš onako za sebe u dnevnoj sobi sa keksom u rukama, zadovoljan ideš da radiš i znaš da neko misli na tebe...isti onaj neko na koga misliš i ti. Eto to je sreća...Sreća je velika...kao što vidite...



Da li se sećate trenutka kada ste odlučili čime ćete se baviti u životu i u kojoj meri je na Vaš izbor zanimanja uticala umetnička porodica u kojoj ste odrasli?

- Rođena sam u umetničkoj porodici tako da to svakako ima veliki uticaj. Umetnost je način na koji sam rasla. Celo detinjstvo sam provela u pozorištu, na filmskom setu i u baletskoj sali. Oduvek sam želela da budem glumica.


Šta biste poručili mladim ljudima koji sanjaju da se bave nekom vrstom umetnosti?

- Za početak, vrlo je važno da znaju da baviti se umetnošću nije ni malo spokojan posao i da uvek, kojom god umetnošću da se baviš, imaš faze kada ima posla i faze kada ga nema...to je prirodno...zato je vrlo bitno znati da onda kada ga nema onoliko koliko bi želeo, a pravi umetnik uvek želi vise, umeš da stvoriš nešto sam i da veruješ u to da će se vrlo brzo nešto novo dogoditi. I da ne zaboraviš na strast pri stvaranju. Strast za lepim je ono sto čini umetnika.

понедељак, 25. април 2016.

U čemu ćemo uživati ovog proleća?

CD "Familija"- Oliver Dragojević i Džiboni

Novi album dva izvrsna muzičara i veoma bliska prijatelja, "Familija" donosi devet pesama za koje je stihove i muziku napisao Džiboni u periodu od 2014. do 2016. godine na ostrvu Korčula i u Splitu. Ovih dana imali smo priliku da pogledamo spot za pesmu "Gdje to piše?" koju izvodi Oliver Dragojević, a koji nam donosi poetične stihove prožete nestvarno lepim kadrovima sa hrvatske rivijere. Mediteranskom atmosferom i najlepšim emocijama obojen je i ceo album i nesumnjivo ćemo u njemu beskrajno uživati ovog proleća! Ukoliko ste nestrpljivi (kao i ja) CD već sada možete pronaći u svim Lili drogerijama širom naše zemlje.



Magazin "Gloria GLAM"

Magazin koji slavi ljubav, humanost, stil i sve one prave i čini se, zaboravljene vrednosti. Osvojiće vas kako sadržajem, tako i predivnim modnim editorijalima, tako da ćete sigurno poželeti da ga pročitate od korica do korica još onog trenutka kad ga uzmete u ruke. Uživaćete u kolumnama javnih ličnost na vrlo zanimljive i aktuelne teme, kao i u razgovorima sa ljudima značajnim za našu modu, kulturu , umetnost i mnoge druge sfere života. Odličan porodični lajfstajl magazin koji se čuva! Od srca preporučujem!



Noć muzeja

Trinaesta Noć muzeja biće održana 21. maja 2016. godine u više od 50 mesta u Srbiji. Kao i svake godine, očekuje nas zaista raznovrstan i bogat program u muzejima širom zemlje. Noć muzeja, koja se održava pod pokroviteljstvom Delegacije Evropske unije u Srbiji, predstavlja jedinstven kulturni spekatkl u više od 120 gradova širom sveta, među kojima je od 2005.godine i Beograd. Prva Noć muzeja, održana u 5 beogradskih muzeja i galerija, uspela je da animira više od 4.000 posetilaca, dok je za deset godina taj broj porastao na 500 000 ulazaka u muzeje na skoro 200 lokacija u više od 60 gradova i mesta širom Srbije.



Balet "Ana Karenjina" u Sava Centru

Jedna od naših najreprezentativnijih kulturnih institucija, Sava Centar, priprema gostovanje fascinantnog Ejfman baleta iz Sankt Peterzburga sa baletom "Ana Karenjina" , 8. i 9. juna 2016. godine u Velikoj dvorani Sava Centra. U povodu proslave 70 godina rođenja čuvenog ruskog koreografa Borisa Ejfmana, organizovana je turneja baletske trupe B. Ejfmana  po  najznačajnijim kulturnim prestonicama Evrope – Bratislavi, Beču, Budimpešti i Beogradu. Na taj način Beograd je izdvojen i uvršten, u 4 metropole, na mapi najznačajnijih kulturnih prestonica Evrope. Boris Ejfman Ruski koreograf čija energija i brilјantni umetnički život traje već više decenija. Autor je preko 40 baleta. Nјegova umetnička filozofija utemelјena je u savremenim pitanjima, uranjajući u mračne ponore lјudske psihe (u ostvarenjima kao što su Idiot, Ubice, Don Kihot, Crvena Žizela, Ruski Hamlet, Ana Karenjina...)
Ejfmanov balet Ana Karenjina istinski zrači unutrašnjom psihološkom energijom i zapanjujuće emotivno utiče na gledaoce. Stavlјajući u stranu sve sekundarne priče u Tolstojevom romanu koreograf se fokusira na lјubavni trougao Ana – Karenjin – Vronski.



Knjiga "Rembrantovo ogledalo", Kim Devero ( Vulkan)

Hendrikje, mlada i živahna devojka, odlazi iz svog doma u velelepni Amsterdam kako bi našla posao. Stiže do radionice velikog umetnika Rembranta, pet godina nakon smrti njegove žene, događaja koji on još nije prihvatio i koji ga i dalje proganja. Hendrikje će se naći u kući punoj tajni i ubrzo otkriti strastvenu romansu između Rembranta i njegove kućepaziteljke Gertje. Kao skromna devojka iz pobožne porodice, Hendrikje je šokirana pohotnošću njihove veze, ali polako i ona počinje da oseća privlačnost prema genijalnom slikaru. Vuče je svežina njegovog pogleda na svet i posebna vrsta slobode koju poseduje: Rembrant je tajanstven čovek, umetnik čudnih strasti i okrutnosti rođene iz potrebe da svoju umetnost stavlja na prvo mesto, a veza sa njim mogla bi da joj donese opasnost ili pravu ljubav.
Šta znači biti ljudsko biće, živeti, voleti i umreti? Velika su to pitanja, nalik na blistave dragulje na dnu mračnog jezera.