субота, 1. октобар 2016.

Kad dođe oktobar...

Prva asocijacija na početak oktobra za mene je vezana za fakultet. Pre četiri godine ovaj mesec je za mene u pravom smislu značio jedan novi početak. Početak jednog beskrajno zanimljivog puta na kome čak nisam mogla ni da pretpostavim šta me sve očekuje. Ukoliko ste vi sada na takvom početku, ne plašite se, jer uglavnom su me sačekale prelepe stvari. Naravno, uvek ćete se susretati i sa nekim malim preprekama i problemima, neminovno je, kao što je i inače u životu. Ali, na vama je na šta ćete se fokusirati, tj. gde ćete usmeriti svoju pažnju.




Ukoliko ste upisali željeni fakultet, tj. ono što zaista volite, trenutno niste ni delimično svesni kolika je to privilegija i koliko bi zapravo trebalo da budete srećni i ponosni na sebe. Zašto? Pa, to je znak da ste hrabri, da ne odustajete od svog puta i svojih zamisli bez obzira na sve okolnosti ( znamo kakve sve okolnosti barem kada je naša država u pitanju) i da ste spremni da se borite za svoje mesto jer imate jasnu viziju u kom pravcu bi vaš život trebalo da ide. Ipak, morate znati da bi trebalo da budete otvoreni i za neke nove mogućnosti o kojima do sada možda i niste razmišljali. Divno je studirati ono što voliš, to mogu da potvrdim ja, to može da potvrdi i većina mojih kolega ( književnost se može upisati samo iz ljubavi, a kako drugačije) jer to znači saznavanje sveta u kome želiš da provodiš svoj život i razvijanje svih onih veština koje će ti biti neophodne da radiš na tome što te inspiriše, što obožavaš, što je tvoja strast. Ne mogu da se požalim na svoj fakultet, ali smatram da generalno, situacija u našem obrazovanju može biti mnogo bolja. Fakultet vam sigurno neće ponuditi baš sve i neće zadovoljiti baš sve sfere vašeg interesovanja. Ali, zato vi imate beskonačne mogućnosti kojih niste ni svesni- knjige o svemu što vas interesuje, filmove, pozorišne predstave, koncerte, izložbe... Iskoristite svaki slobodan trenutak i svaku mogućnost da UPIJATE i pratite sve kvalitetne sadržaje ponuđene u gradu u kom studirate.




U trenutku kada sam upisala srpski jezik i književnost, nisam ni slutila da ću kroz samo četiri godine biti potpuno očarana novinarstvom, svojim blogom, ljudima, da ću imati toliko prijatelja koji dele ista interesovanja, da ću upoznati mnoge ljude kojima sam se divila, da ću sačuvati isti entuzijazam koji sam imala i na samom početku i da ću verovati još snažnije u svoje snove uprkos svim okolnostima. Tokom osnovne i srednje škole pisala sam eseje, pesme, talenat za pisanje bio je očigledan i kada je reč o pismenim zadacima iz srpskog jezika i književnosti. U najkraćem, volela sam da pišem. I to mi je išlo od ruke. Imala sam tu sreću da su profesori prirodnih nauka u gimnaziji ( budući da sam bila na prirodno-matematičkom smeru) imali razumevanja za to i nisu me previše "forsirali" kada je reč o matematici, fizici, hemiji... Nekako je svima bilo očigledno i jasno da sam umetnički tip. Naravno, kao i svaka tinejdžerka, neka prva zamisao bila je da postanem pisac. Naravno, to se vremenom i upoznavanjem sebe menjalo. Želim da vam kažem da je fakultet, obrazovanje uopšte, zapravo tu samo da vam pruži neke smernice i pomogne u tome da bolje upoznate sebe, otkrijete svoje mogućnosti i razvijate svoje talente. Barem bi trebalo da bude tako, a to zavisi samo od vas. Morate sebi stvarati mogućnosti.



Budući da sam živela u mestu koje je pružalo mnogo više mogućnosti od mesta u kom sam odrastala, imala sam priliku da odlazim na različita kulturna dešavanja, da se družim sa kreativnim ljudima koji razmišljaju "unapred" i znaju šta žele. Još na drugoj godini studija dobila sam ideju da napravim blog. Međutim, pustila sam da ta ideja još malo sazri. Uvek sam razmišljala da još uvek nisam dovoljno spremna da se ozbiljnije nečim bavim. A to je zapravo bila samo još jedna lekcija. Trebalo bi da znate da ne postoji "pravi trenutak" jer nikada nećete znati baš sve, nikada nećete biti potpuno spremni, učićete "u hodu" , zapravo, učićete tokom čitavog života. Ne, nije fraza. Tako je koje god zanimanje da ste odabrali. Još u detinjstvu pravila sam svoj časopis od srednjih strana velike ukoričene sveske, zatim sam čitala dečje magazine i pratila dečje emisije i uvek me je zanimao proces njihovog nastanka. Na trećoj godini studija upisala sam kurs novinarstva u Novom Sadu. Svakog vikenda sam putovala i to mi nije padalo ni malo teško. Iskreno, u tom trenutku mi je bilo potrebno nešto kreativno, nešto što će me pokrenuti i inspirisati jer je sve na fakultetu u tom momentu postalo malo suvoparno. Ne znači da sam na prečac prestala da volim to što studiram, jednostavno sam želela da se oprobam u još nečemu. Ako vam se dogodi nešto slično, to je sasvim normalno i dobro, uvek treba imati nešto šira interesovanja. I otkrila sam nešto što nisam ni slutila da postoji u meni. Nikada mi nije bilo teško da se budim u cik zore i prelazim skoro 300km. Slušala sam iskustva ljudi najboljih u svom poslu, ljudi koji i posle toliko godina bavljenja novinarstvom, i dalje taj posao obavljaju sa istom strašću i verom da se njihov glas ipak negde čuje i da bar delimično mogu uticati na neke promene. Da, imam još uvek taj ideal "menjanja sveta" i verujem u njega. Naravno, ne u onom smislu kako jedan čovek može okrenuti zemlju naopačke, ispraviti sve "krive Drine" , promeniti sve ljude i svet. Jedina istina je da možemo menjati samo sebe. Ali, to je za početak i više nego dovoljno. Zato sam u jednom trenutku napravila ovaj blog. Srećna sam kad dobijem i jednu poruku da je nekome neki moj tekst ili intervju promenio način razmišljanja o nečemu ili ulepšao dan. To su naizgled sitnice, a zapravo i te kako utiču na neke promene. Baš sam pre nekoliko dana u jednoj emisiji čula kako je jedan glumac preporučio emisiju jedne autorke rekavši da se iz te emisije može mnogo toga naučiti. Eto, o takvom "menjanju sveta" govorim. Novinarstvo nije stavljanje sebe u prvi plan i druženje sa selebritijima, nego samo "alat", samo način da se probudi svest , da se ukaže i na probleme i na neke predivne stvari i predivne ljude, da se predstavi ono što vredi na najbolji mogući način, da se pokaže i dokaže da i te kako može drugačije! Govorim o novinarstvu, ali mislim na gotovo svako zanimanje. Jer, ako imate neki "viši cilj", nešto što ne radite isključivo za sebe i zbog sebe, uspeh je zagarantovan. Svaki put kada učinite nešto za druge, osetićete se bolje , osetićete da ste vredniji, a time se jača i samopouzdanje.



Dakle, promene su neminovne i ne bi trebalo da vas plaše. Bezbroj puta ćete preispitivati svoju odluku, možda ćete nekad i pomisliti da ste pogrešili pri izboru fakulteta, ali to ne bi trebalo da vas poljulja. Naravno, može se dogoditi i da zaista uvidite da to nešto nije za vas, ali ni to nije kraj sveta. Ne možemo rasti i razvijati se a da pri tom ne napravimo ni jednu jedinu grešku. Ukoliko upis na fakultet u vašem slučaju znači i preseljenje, kao što je bilo u mom slučaju, možda vam u početku neće biti jednostavno. Navikavanje na novu sredinu je uvek na neki način teško. Za mene, moram priznati, i nije bilo toliko teško, jer sam od petog razreda osnovne škole imala viziju da ću upisati fakultet i preseliti se u drugi grad i to je bio moment koji sam jedva čekala. Ipak, poznajem neke svoje prijatelje kojima je odlazak zaista teško pao. Još se sećam prve večeri koju sam provela van svoje kuće, u nekom novom stanu, u nekoj ulici koju sam prvi put u životu videla. Bila sam na terasi, zagledana u nebo nad gradom razmišljajući o tome kakav ću život izgraditi na tom mestu, barem u ovom kratkom periodu koji ću zasigurno provesti tu. Različiti scenariji su mi se motali po glavi. Nisam mogla da zaspim do duboko u noć. Sutradan sam izašla da upoznam grad. Bilo je neverovatno zanimljivo jer sam šetala potpuno sama. Nisam nikog poznavala u tom gradu. Šetala sam ulicama koje nisam poznavala zamišljajući šta će se tu sve možda izdešavati u godinama koje dolaze. Kako je nerverovatno, čudesno i istovremeno zanimljivo to što ni u jednom trenutku nemamo zapravo ni predstavu o tome šta nam sve život priprema. U povratku sam u Vulkanu kupila jednu zbirku sa pesmama Mike Antića i jednu knjigu Mome Kapora. Već sam planirala u glavi putovanja u neke druge gradove. Jer, da, napokon sam imala potpunu slobodu. Dakle, imaćete neslućenu slobodu, ali morate voditi računa o tome kako ćete je iskoristiti jer je reč o vašem životu. Nisu više tu roditelji da vas usmeravaju, počinjete da donosite sopstvene odluke. Nema ko da razmišlja umesto vas. Rečju, uzeli ste život u svoje ruke. Poklonjeno vam je poverenje koje bi trebalo opravdati. Ne govorim o tome u smislu ispunjavanja roditeljskih očekivanja kada je reč o obavezama na fakultetu, već uopšte. Vaše ponašanje je slika onoga što ste naučili u porodici. Sve što uradite ili ne uradite, utiče isključivo na vas.



Biće uspona i padova, započetih i završenih ljubavi i prijeteljstava, malo početaka, malo krajeva... menjaćete se, grešiti, učiti i sazrevati, ali je važno da u biti ostanete isti , da verujete u ono u šta ste prvog trenutka verovali i zbog čega ste odlučili da menjate svoj život i počnete ispočetka tog nekog oktobra... Kroz život ćete imati bezbroj "novih početaka" , čuli ste sigurno ono da je svaki kraj novi početak. I ja se sad osećam kao na jednom novom početku, baš kao i vi. Imajte na umu da je sasvim ok biti svoj, biti drugačiji, poseban i originalan i da će vas neko baš kao takve prihvatiti i zavoleti i podeliti sa vama neverovatno lepe trenutke kojih ćete se sećati čitav život. Jer period studiranja je nešto što se pamti čitavog čitava. Na vama i samo na vama je da učinite da vam ostane u što lepšem sećanju. 

четвртак, 29. септембар 2016.

Intervju: Slađana Bušić: " Znam da se od novinarstva ne živi, ali spremna sam za Reč i da umrem"

"Čarobni svet reči" kao i do sada, nastavlja da predstavlja talentovane kreativne ljude koji čine da svet postane makar malo lepše mesto za sve nas. Putem kojim se ređe ide, putem ozbiljnog rada, truda, vere, talenta, entuzijazma, ljubavi prema rečima i umetnosti, putem hrabrosti i stvaralaštva , Slađana Bušić hrabro korača ka ostvarenju svojih snova.  Večito zaljubljena u Reči   ( baš u duhu našeg "Čarobnog sveta reči") kojima stvara neke čudesne svetove kakvi zapravo i postoje u svakome od nas, samo bi trebalo da ih otkrijemo, a opet, svesna trenutka i društva u kome živimo, govori o inspiraciji, ljubavi prema novinarstvu i umetnosti, pokušaju da promenimo svet jer je ova planeta samo naša i na nama je da je činimo najlepšim mogućim mestom za sebe, a onda i za druge! Ukoliko pogledate spisak njenih omiljenih autora i knjiga što iz domaće, što iz svetske literature ( biće vam potrebno malo duže da ga pročitate) , razumećete zbog čega se ona tako dobro "snalazi" sa rečima kojima proizvodi magiju. Nedavno je napisala i svoju prvu priču za decu kojom će buditi mališane u radio emisiji "Dobro jutro, deco", a iz koje, sasvim sigurno, i odrasli mogu mnogo toga da nauče. Njen blog "Veselo lice" nas s vremena na vreme podseti na to koliko je zapravo radosti u svima nama i oko nas, samo ako želimo da je vidimo jer, kako reče Duško Radović, "sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide." Upravo zbog toga što svako od nas ima moć da od svog života stvori umetničko delo koje će služiti mnogima kao inspiracija, Slađana Bušić vas u jednoj svojoj pesmi navodi na razmišljanje o tome "koje je boje vaša umetnost", kao i vaš život, duboko verujući u to da za umetnost, kulturu, ljubav i čovečnost još uvek ima mesta na ovoj planeti.   




Da li se sećaš trenutka kada si se zaljubila u pisanu reč i odlučila da svoje obrazovanje nastaviš na Fakultetu političkih nauka, i to na katedri za žurnalistiku?

-Još dok sam bila u majčinoj utrobi, počela sam da se zaljubljujem. Najpre u nezaboravne zvuke i neverovatne slike kojima sam bila okružena, a potom i u Reči, kojima sam nestvarne prizore sebi pokušavala da dočaram. Zatim sam došla na svet, ponekad, veoma opasno mesto na planeti Zemlji. Mama mi je čitala knjige, dok je tata svirao violinu, pa sam Umetnost zahvaljujući njima u potpunosti zavolela. Naučila sam da čitam mnogo pre polaska u školu. Kod nas u kući normalno je da se knjiga čita naglas. Takođe, moji roditelji su voleli i vole da razgovaramo o knjigama, muzici, slikarskim delima, arhitekturi, jednom rečju, o Kulturi. Zajedno gledamo filmove, slušamo Bitlse. Imala sam sreće što sam u osnovnoj školi imala profesorku srpskog jezika i književnosti Ružu Purić, koja je bila i moja razredna, i koja je sve to što sam naučila u kući, u mene u potpunosti utisnula. Mi smo bili generacija koja je imala i školski časopis, kao i novinarsku, literarnu i dramsku sekciju. Bila sam deo svake od njih. I u svakoj od njih pronalazila deo sebe. Mi smo već u drugom razredu sami osmišljavali i vodili programe. Sećam se da sam čak u prvom razredu najavljivala jedan program na školskoj priredbi. Žao mi je što su mnoge škole u Srbiji danas uskraćene za takav vid rada sa đacima. Shvativši da je Pozorište moj način života, da je Muzika moja velika ljubav, da je Slikarstvo moj pogled na svet, a Reči moja potreba, moj lek i duhovno zadovoljstvo,odlučujem se ( bez grama Hamleta u sebi, koga često imam kraj sebe) da upišem studije novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
Znam da se od novinarstva ne živi, ali spremna sam za Reč i da umrem.

Kako je nastao blog "Veselo lice"? Šta je ono po čemu se ovaj blog izdvaja u moru raznih kreativnih blogova koji se pojavljuju iz dana u dan?

- "Veselo lice" je blog u nastanku. Neažuriranost je jedna od njegovih odlika, tj. ažuriranost po sistemu JIN JAN JUNGA, odnosno sinhrono. Mi ne jurimo informacije. Informacije jure nas. Tj. same nam se kažu. Želja "Veselog lica" je da ljudi počnu da obraćaju pažnju na svakodnevne sitne radosti i da ih zapamte, jer krupne radosti najčešće su prolazne. Često se susreće sa pitanjem: " Kako je moguće da se uvek smejete? Odakle vam snage za to?!" Kada bismo samo pogledali ( ali, dobro pogledali) ljude oko sebe i kada bismo ih upoznali, istinski upoznali, shvatili bismo kojom količinom sreće smo okićeni. Kada mogu ljudi sa izuzetno teškim životnim pričama da imaju osmehe, zašto ne bismo mogli i mi?! Svako od nas će se naći u onim situacijama za koje pomisli da ne može da ih reši , ali i one se prevazilaze. Život čoveku da samo onoliko koliko može da izdrži. Što si jači, više ćeš teških situacija imati u životu, ali ćeš iz njih izlaziti još jači i izdržljiviji. Ako je zdravlje najvažnija stvar na svetu, životna radost i duhovna ispunjenost su najvažnije sporedne stvari na svetu, neka mi ne zamere ljubitelji fudbala.
Konstantno jedini odgovor na tešku situaciju u kojoj se naša zemlja nalazi je urlik u sebi. Svi kukamo, niko ništa ne preduzima. Svi bi promene, niko ne bi da se menja. "Zašto mora sve od mene da krene?!" Zato što je svako od nas promena. Promena koja može uticati i za početak promeniti svoj položaj u zgradi, zatim u ulici, onda u naselju, potom u lokalnoj samoupravi,a zatim i na nekom krupnijem planu, odnosno u državi. Neće sve doći preko noći, ali verujmo da će doći, tj. da ćemo mi to nešto dovesti. Ako mi nećemo, ko će? Zbog toga potrebno je da se naš bunt čuje naglas. Kulturu su sahranili, ali mesto joj nije u kovčegu. Zbog toga mi moramo biti Buntovnici koji će, ako ništa, ostaviti bar knedlu u grlu onima koji su Kulturu i Umetnost sistematski uništavali i to i dalje čine. "Pljačka im materina", što bi rekao aforističar. "Veselo lice" je prostor za ambiciozne, kreativne i savremene "buntovnike sa razlogom".



Pored toga što se baviš novinarstvom, pišeš i pesme, aforizme, kratke priče...U čemu pronalaziš inspiraciju?

- Inspiracija je svuda oko nas i u nama samima, samo je treba pažljivo čuti. Često nas zove. Piše nam pisma. Umesto nas ide na letovanja i zimovanja. Vodi nas za ruku, ali i gura u provaliju. Sa nama pravi fotografije i kolaže, boji lice, svira klavir. Mi samo zapisujemo njene doživljaje i njena sećanja. Ponekad je neko od nas nedostupan, pa inspiracija pobegne, zavuče se u glavu nekog drugog. Počne da otkucava u nečijem tuđem srcu. Popne se na nebo, a mi još nismo kupili dovoljno dugačke merdevine da do neba stignemo. Pokrije se senkom i po ceo dan se ogleda u Suncu...Međutim, ne možeš uvek očekivati prisustvo inspiracije. Tamo gde isnpiracija prestaje, počinje očajanje. I to je težina krsta koju moraš poneti, ako si se opredelio za stvaralaštvo.
Sam naziv zemlje Srbija je aforističan, tako da za aforizme inspiracije nikada ne ponestaje. „Majke, rađajte lopove“, jedan je od skorašnjih. Dok god budem živela na najlepšem delu Balkana, pisaću aforizme. Priča se takođe rodi. Njima se svakodnevno hranim, mada mnogo ih više čitam nego što ih pišem. Za dečje priče potrebna je doza zrelosti i životno iskustvo, ali zahvaljujući urednici programa za decu i mlade u Radio Beogradu, Vesni Ćorović Butrić, napisala sam nedavno i svoju prvu priču za decu. Veoma mi je drago što ću njom probuditi decu, i to u emisiji „Dobro jutro deco“ uz koju sam se budila i odrastala. Vrlo sam srećna što sam i saradnik redakcije, jer od svih ljudi koji su u njoj i koji su  dete u sebe sačuvali, mogu dosta toga da naučim.
Poeziju pijem umesto lekova za smirenje. Nikada ne izlazim iz kuće bez neke zbirke poezije, tako da često kažem da je: „Poezija uvek sa mnom, uz mene, i u meni“. I zaista je tako. Nikada neću napisati najbolju pesmu, ali svaki put se oduševim kada najbolju pročitam. A mnogo je najboljih, bar u mom životu. I dela iz klasične literature, takođe.
Projekat „Mladi dolaze“ pri Udruženju književnika Srbije i nosilac projekta, tj. mama Grozdana Lučić Lalić pomogli su mi da shvatim da Poezija među mladima itekako živi i da nikada neće nestati.



Blogovanje podrazumeva upoznavanje različitih zanimljivih inspirativnih ljudi i predivna druženja sa njima. Postoji li intervju na koji si izuzetno ponosna i ličnost koja je na tebe ostavila poseban utisak?

- Tako je, svaka od osoba sa kojom sam razgovarala na mene je ostavila poseban utisak. Odabrala sam ih kao sagovornike za Veselo lice, pre svega iz razloga što su posebne i krasi ih neka osobenost, ako ništa bar „veselo lice“. Unikati falsifikata imaju prostora u svim ostalim medijiskim izdanjima, a Veslo lice prostor je isključivo za „Buntovnike s razlogom“, ljude koji se ne stide svoje različitosti. Veselo lice je prostor za obične ljude koje krasi neobičnost i koji na neobičan način gledaju na svet... Najbolji intervju još nisam uradila. Mada, svakodnevno sam mu za jedan korak bliža. Najbolje ne postoji. To je otprilike odlika savršenstva, a savršenstvu samo možemo težiti i možemo ga zamišljati i živeti u onostranom svetu. Mada, nije li najbolji intervju onaj koji sa sobom vodiš?! Volim da postavljam pitanja, mada vrlo često se zbunim pre odgovora, naročito na pitanja iz dečjih usta. Pre dve godine, moja najmlađa sestra Natalija, stala je ispred ogledala, pogledala me i pitala: „A zašto Ti hoćeš da budeš pisac?“ Nisam znala šta da joj odgovorim. Postoje stvari koje hoćeš i stvari koje se kroz tebe hoće. Novinarstvo se kroz mene hoće. Najneverovatniji utisak na mene ostavlja Tišina, tako da me ona neretko i inspiriše.





Šta voliš da čitaš, imaš li omiljenog pisca ili autora čije delo te je na neki način "dotaklo" i promenilo? Koje knjige bi preporučila čitaocima našeg bloga?

- S obzirom na to da dosta vremena provodim u gradskom prevozu, u redovima i čitaonicama, svaki sekund vremena trošim na čitanje najrazličitijih stvari, od dnevne štampe, „Politike“, dnevnog lista „Danas“ i „Večernjih novosti“, preko različitih kreativnih portala, zatim „Nedeljnika“, „NIN-a“, i nedeljnog lista „Vreme“, „Njuz neta“, do klasičnih dela,  istorijskih i detektivskih romana, pa sve do Poezije ( koja me ni u snovima ne ostavlja na miru). Kada bih odabrala omiljenog pisca, ogrešila bih se o nekog sigurno. Mogu da navedem one koje volim. To su pre svih Branislav Nušić sa svim svojim delima (čovek zahvaljujući kome sam svom zvaničnom imenu dodala ime Branislava i ostala bez nekoliko hiljada dinara u džepu) potom Ivo Andrić, Stendal, Zola, Igo (Francuzi), F.M.Dostojevski („Zapisi iz podzemlja“ i „Zapisi iz mrtvog doma“, „Idiot“, „Koskar“...) , Tolstoj („Rat i mir“), Bulgakov („Majsor i margarita“), Borislav Pekić ( „Besnilo“, „Zlatno runo“ (svevremeno)), potom Tomas Man („Čarobni breg“), Gogolj („Dnevnik jednog ludaka“), Nabokov („Bleda vatra“), „Biblija“, zatim Tišma („Bernardijeva soba“), Filip David („Kuća sećanja i zaborava“), M.Pavić („Hazarski rečnik“, „Predeo slikan čajem“)... Sigurno sam nešto zaboravila. Preporučujem zbrirku priča sa ulice „C.c.c“, potom „Ulicu na ljuljaški“ Vesne Ćorović Butrić, potom zbirku poezije „Iz istog smo legla“ Grozdane Lučić Lalić, zatim uvek poeziju Momčila Nastasijevića, Branka Miljkovića, Vaska Pope, Ivana V.Lalića,  Enesa Hailovića, Adama Puslojića, Branislava Veljkovića, Rastegorca, A.Sekulića (klokotrista) i naravno svih ljudi iz projekta „Mladi dolaze“. ( Nikole Đurića, „O stalaktitu i stalagmitu“, Ognjena Karadžića, „Tri jezika starosti“ i „Prljave ljudske šake“, Nemanje Dragaša („Obećani svemir“), Gorana Nedeljkovića („Kornjačino srce“), Tamare Simić („Neobična bajka“), potom Aleksandra Stanić Škodrića (majstora za stihove), Đorđa Kuzmanovića, Jane Petrović, Ane Krstić...), ali i ljudi iz pesničke grupe „Mladi i mrtvi“ (Miodraga Danilovića, Jasne Kinđić, Stefana Stefanovića, Stefana Sobakova („Bekstvo u zatvor“, „Džez naš nasušni“), Ane Ilić, Tanje Janković, Gileta Laudanovića i mnogih drugih).  Sve knjige i autore koje sam navela toplo preporučujem svim čitaocima bloga „Čarobni svet reči“. Naravno, neka ne zaborave Crnjanskog, Raičkovića, Dučića, Kostića, Ćopića, Nerudu i nikako Šekspira, jer ima „nešto trulo u državi“, a i „zglob je ispao“. I nikako ne smem zaboraviti knjigu „Lajem ne prestajem“ Ljilje Bralović, niti zbirku poezije „Šta je život“ Silvije Pavić.





Kakvi su tvoji planovi za budućnost kada je reč o tvom blogu, ali i novinarskoj karijeri?

- Što bi rekao Mika Antić: „Ludo moja, zar ne znaš, lepo je nemati plan...“, jer sve se nekako događa „mimo naše volje“. Ako se jednog jutra probudim i poželim da odustanem od novinarstva, nastaviću da spavam, jer znam da to neću biti ja. Sigurna sam da novinarstvo u meni od mene nikada neće odustati, stoga ćete me sigurno još dugo, dugo slušati kao novinara, čitaćete moje tekstove i viđaćete me u ovom trenutku, u središtu pažnje. Kultura, Umetnost, Stvaralaštvo, Osmeh i Čovečnost moja su opredeljenja i boriću se za njih dok god budem disala. A i kada prestanem, „s druge strane duge“ znam da će nešto moje umesto mene pisati i govoriti. Možda jedan akord iz Osmeha Veslog lica.







Šta bi poručila mladim ljudima koji žele da se bave novinarstvom, pisanjem ili bilo kojim drugim oblikom kreativnog izražavanja?

- Od jednog svog sagovornika, kao odgovor na jedno slično pitanje, dobila sam rečenicu: „Poruke daju mudri starci“. Dodaću: Obećanja daju političari, a inspiraciju umetnici. Slušajte sebe i negujte to nešto svoje u sebi, bez obzira na to šta drugi o tome mislili. Mnogo čitajte, da biste bar nešto malo umeli da napišete. Ne klečite! Ne molite se političarima za veću platu. Postavljajte pitanja! Ne idite samo na konferencije velikih vođa! Vi ne možete promeniti svet, ali možete uticati na pokretanje promena. Ne očekujte da ćete od novinarstva ili bilo kog drugog kreativnog zanimanja živeti. Neka novinarstvo, film, muzika, pozorište, fotografija, slikarstvo, arhitektura i Vaše misli budu pokretači ovog društva. Zapamtite, misli su materijalne. Pokreću čak i stvari, neka pokrenu i Vas. Jer, Reč je Vaš život, iako je čovek gospodar samo neizgovorenih reči! Gospodarstvo nije za Vas. Možda mislite da ste baš Vi „generacija zatvorenih vrata“. Otvorite ih! Svojim znajem, trudom, entuzijazmom, energijom, neodustajanjem, borbom, hrabrošću i nepokolebljivošću! Jednom rečju, svojim optimizmom!

БОЈА ВАШЕ УМЕТНОСТИ...



Каква се то музика чује са дирке срца Вашег,

Да ли је осмех Вашег ума домаћин, или је само непозван гост;

Како изгледа кореографија стваралаштва Вашег?! 

Које је боје Ваша уметност?



Каква се то песма пише на платну живота Вашег,

Да ли је хумор Ваше главе непријатељ, или је само ретко виђен гост;

Има ли ишта од фотографија стваралаштва Вашег?!

Које је боје Ваше уметност?



Каква се то игра чује у олујним ветровима цвркута Вашег,

Да ли је нада Ваше личности челични зид, или је она само дрвени мост;

Како то изгледа кључ из стваралачког кутка Вашег?!

Које је боје Ваша уметност?



Какав се то рингишпил врти у љуљашци неба Вашег,

Да ли је Ваша личност псећа коска или је она само рибља кост;

На чему је нагласак стваралаштва Вашег?!

Које је боје Ваше уметност?



Које је боје Ваш живот, Ваша љубав, нада, и вера,

Шта ради њена нота и стваралачка сфера;

Чиме се то бави рука Ваше свестраности?!

Које је боје боја Ваше уметности?





понедељак, 26. септембар 2016.

Kako da negujete svoj šarm na način na koji to čine Parižanke?

Znate da smo ludi za knjigom "Kako biti Parižanka" i da smo u više navrata pisali o njoj i prenosili vam najzanimljivije detalje, a danas ćete čitati o tome na koji način Parižanke postižu vrhunski izgled tokom svih 24 sata, a otkrićemo vam i to za šta bi obavezno trebalo da uvek nađete vremena.



OSNOVNO

Džins, uvek, svuda i na svaki način. Odnesite Parižanki farmerke iz ormana i osećaće se kao gola.

Muške cipele. Samo zato što svi kažu da ove šik ravne cipele nisu namenjene ženama, ali ti si kontrašica po prirodi. U stvari, to je sama suština tvog stila.

Tašna. Ona nije modni dodatak, već tvoj dom. Ona je nezamenljivi haos, gde istovremeno možeš da nađeš i sasušenu detelinu sa četiri lista i stari račun za struju. Spolja je predivna, i to je važno da bi se održala pojava. Ali i da se niko ne zapita šta se sve krije u njoj.

Mali crni blejzer. Uz njega će i stari par farmerki izgledati otmeno ( onaj par koji stalno nosiš) i nosiš ga onih dana kada ne želiš da bude očigledno da se trudiš da dobro izgledaš.

Baletanke. One su tvoje papuče. Ne biraš između udobnosti i elegancije; za tebe je izbor sve ili ništa. Niko nikad nije video Odri Hepbern u flanelskim papučama.

Mala svilena marama. Nema samo jednu funkciju. Prvo, dodaje malo boje tamnoj odeći bez rizika da ćeš počiniti pogrešan modni korak. A kada padne kiša, vezaćeš je oko glave kao Romi Šnajder. Ponekad možeš i da je upotrebiš da obrišeš detetu nos kada ti ponestane papirnih maramica.

Bela košulja. Vanvremenska ikona.

Dugi trenčkot. Naravno, za toplije vreme. Svesna si da te neće zagrejati kao prava perjana jakna. Ali kada obučeš takav mantil, imaš osećaj da si dobrovoljno dodala malo simpatičnog sala između kukova i struka.

Debeli šal. Baš zato što nemaš zimsku jaknu. I bez obzira na to što se pretvaraš da je to nemoguće, ponekad ti je ipak hladno.

Preveliki džemper koji ti sklizne sa ramena. Nosiš ga dan posle zabave, kao da si se ušuškala u jorgan. Mekan je kao plišani meda, smiruje kao bensedin, širok je kao ekran u bioskopu, savršen za dane kada previše osećaš sopstvene kukove.

Obične velike naočare za sunce. Svakog dana, čak i kada pada kiša, jer uvek imaš razlog da ih nosiš: previše je svetla, mamurluk, suze ti se slivaju niz lice, želiš da izgledaš tajanstveno...

Dva broja veća košulja. Uvek ćeš otkopčati dugme više da ne bi delovalo preozbiljno. Obično je pozajmiš od dečka. Nikad je nećeš vratiti, a možda ćeš je jednog dana nositi dok si u zagrljaju nekog drugog. Ljubav može da izbledi, ali neki modni komadi traju večno.

Vrlo jednostavna, ali vrlo skupa majica. Ova kontradikcija je vodilja tvog života baš kao što Sloboda predvodi Narod; nemaš problema da prihvatiš najobičnije trendove, sve dok možeš da dodaš malo luksuza. Posledica je da provodiš sate tragajući za savršenom pamučnom majicom, čije prefinjeno tkanje i blago providna tkanina čine da se osećaš kao da nosiš kašmir.




NAĐI VREMENA

Nađi vremena da proćaskaš sa starijom susetkom, da pročitaš knjigu, da prošetaš do posla po lepom vremenu umesto da se voziš gradskim prevozom. Nađi vremena da pobegneš na vikend sa prijateljima.

Nađi vremena da slušaš i da upoznaš sebe.

Nađi vremena da se promeniš, da odrasteš, da se odmoriš. Nađi vremena da kažeš da, nađi vremena da kažeš ne. Nađi vremena da ćutiš. Nađi vremena da brineš o svom telu, da dobro jedeš. Nađi vremena da se zapitaš ko si i šta želiš.



Pozovi baku za rođendan i operi kosu hladnom vodom, baš kao što te je učila, saslušaj svoju decu, duboko udahni, nađi vremena da iscediš sok od pomorandži za doručak, da odeš u muzej, da se prošetaš po šumi i oslušneš zvuke sićušnih stvorenja u travi. Tokom leta, nađi vremena da napraviš herbarijum sušenog cveća sa detetom, da mu pročitaš priču.

Nađi vremena da nađeš vreme jer niko drugi to neće uraditi za tebe.

I ne zaboravi da uživaš u sanjarijama tokom kupke preko dana, baš kao kad si bila mala.

недеља, 25. септембар 2016.

DRUŠTVO: Problem vršnjačkog nasilja- Vodič za roditelje (drugi deo)

KAKO DA POMOGNETE SVOM DETETU UKOLIKO ONO ISPOLJAVA NASILNO PONAŠANJE PREMA DRUGOM DETETU / DECI ?



1. OMOGUĆITE VAŠEM DETETU DA "ČINI DOBRO"

Smišljajte zajedno sa njim načine da pomaže drugima u kući, školi ili u komšiluku ( npr. "Misliš li da možeš da pomogneš bratu oko zadatka? , "Možeš li pomoći drugu da popravi ocenu iz.... " i sl. )

2. NAUČITE DETE DA VERUJE U SEBE, da shvati šta sve može da radi, da razvije svest o tome da doprinosi. Pogodne su sve situacije koje pomažu da razvije osetljivost za druge, empatiju. Pomozite svom detetu da posmatra iste stvari i pojave iz tuđe perspektive. Tako će naučiti da prepozna kako se neko oseća, tuđu tugu, povređenost, uznemirenost.

3. NEKA SHVATI KAKO NJEGOVI / NJENI POSTUPCI UTIČU NA DRUGE
Neka pitanja koja mogu da pomognu jesu:
Kako si se osećao/la kada si pomogao/la?
Kako si se osećao/la kada si gurnuo/la onog dečaka?
Šta misliš, kako se on/ona osećao/la?
Šta misliš, zašto to nije nikome rekao/la?
Šta si osećao/la pre nego što si to učinio/la?
Šta ćeš sledeći put učiniti da bi izbegao/la takvo ponašanje?

4. POHVALITE VAŠE DETE za napor koji ulaže svaki put kad odabere nenasilno i odgovorno ponašanje. Podržite svaki napor deteta da ispoštuje porodična i školska pravila.


5. POMOZITE VAŠEM DETETU DA USPOSTAVI I NEGUJE PRIJATELJSTVA.
Naučite ga da deli i uvažava stavove drugih. Pomozite mu da shvati da ne može nikoga da prisili na druženje; da svi imaju mogućnost izbora - da prihvate ili odbiju njegov poziv na igru.

6. BUDITE U TOKU I PRATITE ŠTA VAŠE DETE RADI.
Saznajte sa kim se druži, gde se kreće i šta radi. Provodite vreme sa svojim detetom. Odredite odgovarajuća pravila koja se odnose na njegovo ponašanje, aktivnosti i izlaske. Sve ovo može pomoći vašem detetu da oseća da brinete o njemu i da bude sigurnije u sebe.

7. PRONAĐITE ZAJEDNIČKU ZABAVU U IGRAMA BEZ NASILJA.
Proverite koje emisije dete gleda na televiziji, uključujući crtane filmove, da li igra video igre sa nasilnim sadržajem...Promenite porodični i dečiji odnos prema medijima. Zamolite ukućane da smanje sopstveno nasilje i agresiju. Vikanje i povišeni tonovi takođe su nasilje. Ako je to nemoguće, potrudite se da vaše dete tome ne prisustvuje. 


8. SARAĐUJTE SA ŠKOLOM i dogovorite se o načinima pomoći detetu za menjanje agresivnog/nasilnog ponašanja. Ukoliko vam treba podrška za vaspitavanje deteta, zatražite pomoć školskog psihologa, pedagoga, socijalnog radnika ili stručnjaka za mentalno zdravlje dece pri domovima zdravlja ili bolnicama, odnosno klinikama.

9. NASILJE JE OZBILJAN PROBLEM, NE MOŽETE GA REŠITI SAMI!
Nemojte se stideti da potražite pomoć stručnjaka. Oni zato postoje. Najvažniji princip suprotstavljanju nasilju glasi: NE ĆUTITE O NASILJU! 

Vaš napor da smanjite nasilno ponašanje deteta veliko je ulaganje u njegovu budućnost. Deca koja se nasilno ponašaju u početku prolaze bez posledica. Nekad čak mogu biti popularnija.

IMAJTE NA UMU... Ali, vremenom se ta situacija menja i posledice za takvu decu postaju sve ozbiljnije. 





четвртак, 22. септембар 2016.

DRUŠTVO: Problem vršnjačkog nasilja - Vodič za roditelje

Nasilje u školama, nažalost, sve je zastupljeniji problem. Uzroke ovog problema, ali i neke od načina njegovog rešavanja, potražili smo u Unicefovom priručniku za roditelje "Škola bez nasilja".

Navešćemo najpre neke od načina na koje možete pomoći svom detetu ukoliko trpi nasilje:

Za početak- RAZGOVARAJTE SA DETETOM!

Vaše dete kaže da trpi nasilje. Za to je trebalo mnogo hrabrosti. Uvažite tu hrabrost.
Ozbiljno shvatite svaki nagoveštaj problema. 
Već mu je dovoljno teško jer treba da kaže da je zapostavljeno.
Verujte svom detetu.
Iako njihov doživljaj može biti subjektivan i pristrasan, deca vrlo retko lažu o tome.
Razuverite svoje dete.
Deca su često uplašena ili zabrinuta za osećanja odraslih i boje se da ih neće više voleti, da će biti ljuti zbog toga što im se dogodilo ili da to neće moći da podnesu. Pokažite da ste dovoljno snažni da čujete od njega šta mu se dogodilo.
Naročito je važno da ne izražavate zgražavanje ili gađenje.
Ne kritikujte čak iako se ne slažete s načinom na koji se vaše dete nosi sa datom situacijom.



SASLUŠAJTE SVOJE DETE
Pažljivo slušajte šta vam dete govori o nasilju. Ne tražite da kaže više ukoliko nije spremno. Recite detetu da ste tu za njega, da vam je drago što vam se poverilo i da je vrlo hrabra odluka da priča o tome. Pitajte ko se nasilno ponaša prema njemu/njoj, kada i gde se to događalo. Saznajte što više- može li vaše dete da imenuje drugu decu ili odrasle koji su bili prisutni (ako ih ima).

NE KRIVITE DETE KOJE TRPI NASILJE
Ne pretpostavljajte da je vaše dete učinilo nešto što je izazvalo nasilje i ne recite : "Čime si izazvao takvu reakciju?"

SAOSEĆAJTE SA VAŠIM DETETOM
Vrlo je važno onome ko trpi nasilje reći da nije kriv za to što se dogodilo i da vam je drago što je imao hrabrosti da vam se obrati. Naime, veoma često se dešava da se kod dece razvije uverenje da sami provociraju i navode osobu da prema njima bude nasilna, pa zbog toga ne prijavljuju nasilje. Iz tog uverenja razvijaju osećanje krivice koje ih još više sputava u prijavljivanju nasilja.

NE RECITE SVOM DETETU DA IGNORIŠE NASILJE, TJ. DA SE PRAVI DA GA NE PRIMEĆUJE!
Dete to može razumeti kao da ćete i vi njega ignorisati ako je nasilju izloženo. Imajte na umu sledeće: da je vaše dete bilo u stanju da "jednostavno ignoriše" nasilje, verovatno vam se ne bi ni obratilo za pomoć. Često pokušaj ignorisanja nasilja omogućuje da nasilje poprimi ozbiljnije razmere, da duže traje i da dete više pati jer nema razumevanje najbližih.

RAZMISLITE ŠTA ĆETE UČINITI, ALI NE OBEĆAVAJTE DA ĆE SVE I ODMAH BITI U REDU.
Nemojte samo reći: "Biće sve u redu, prebrodićeš ti to." Dete vam se obraća za pomoć, a vi možda, nemate "prave" odgovore ili ne znate kako da reagujete.

NE PODSTIČITE OSVETU NASILJEM
Udaranje drugoga verovatno neće rešiti problem, a vaše dete može biti kažnjeno i izloženo još žešćem nasilju. Situacija se može višestruko pogoršati.



KAKO ĆE VAŠE DETE POSTATI OTPORNIJE NA NASILJE ?

Dete mora biti sigurno da ga razumete i verujete mu. 

Najpre, uverite dete da prijava nasilnog ponašanja nije isto što i tužakanje i ogovaranje. Ohrabrite ga da vam ispriča sve situacije nasilja kojima prisustvuje u školi, da ih opiše, da razmotri koliko su česte i sl. Ohrabrite ga da među vršnjacima nađe podršku za prijavljivanje nasilja kojem je izloženo. Ohrabrite dete da uspostavi kontakt sa učenicima koji su mu naklonjeni u odeljenju.

Detetov učitelj ili razredni starešina možda može da predloži sa kojim učenicima bi vaše dete moglo da se druži, provodi vreme ili zajedno radi domaće zadatke i uči. Pomozite detetu da učvrsti prijateljstva koja je sklopilo u školi, pozovite njegove školske drugove u svoj dom. Jedan dobar drug može bitno pomoći da vaše dete uspostavi poljuljano samopouzdanje.

Ukoliko je vaše dete plašljivo, bez drugova, pomozite da se uključi u grupe koje zadovoljavaju njegova interesovanja. Pomozite detetu da upozna nove prijatelje van školskog okruženja. Nova sredina može dugotrajno zlostavljanom detetu da osigura "novi početak" i da osnaži njegovo samopoštovanje.

Otkrivanje talenata i razvijanje veština vašeg deteta u pozitivnim društvenim grupama (sport, muzika, igra, jezici, stvaralaštvo) može biti presudno za uspostavljanje samopouzdanja, da se oseća sigurnije u društvu vršnjaka, da veruje u sebe i svoje sposobnosti.

Pomozite detetu da savlada stidljivost, da nauči da se zauzme za sebe bez nasilja. To može pomoći da se prevaziđe strah, što je ponekad dovoljno da obeshrabri napadača.

Omogućite detetu da se oseća važnim, hrabrite ga, recite mu da ono ima različite razloge da se dobro oseća. Ističite i podstičite njegove dobre strane i kvalitete. 

уторак, 20. септембар 2016.

BLOG: Zastanite...uživajte...uradite nešto za sebe... i sanjajte!

Leto je odavno za nama, a ja sam još uvek prepuna utisaka. Zapravo, toliko toga želim da vam poručim! Nisam otišla na neku daleku destinaciju, a toliko toga imam da vam kažem! Iako nisam otišla nigde iz svog grada, moram priznati da sam radeći na blogu, ali i na sebi, baš mnogo putovala. I to najlepšim mogućim putevima- putevima svog detinjstva, mašte i svoje duše. Putevima kroz sebe. Svašta sam pronašla. Mnogo različitih osoba sam upoznala, mnogo skrivenih želja, ali i talenata otkrila i disala punim plućima! Ali sve to i vi sada možete uraditi, nije neophodno da bude leto! Zapravo, nema veze sa godišnjim dobom. Ima veze samo sa vašom željom i odlukom. Odlukom da ZASTANETE.


Svi mi imamo gomilu obaveza i "preča posla" od sedenja, razmišljanja i pisanja ili čitanja omiljene knjige. Od svakog od nas se svašta očekuje. To je toliko očekivanja da se često uhvatimo u varku kako su sve to zapravo naše težnje, naši ciljevi i želje, kako sve to očekivano, u stvari, moramo da odradimo zbog sebe. Ponavljam, odradimo. Ali, sve što "odrađujemo" stvara stres, a sve što ne prija našoj duši nikako nas ne može učiniti srećnima. Postoje stvari koje svi moramo da 'obavimo' , ali uvek postoji vreme koje možemo da odvojimo samo za sebe ako to istinski želimo. Nikada nisam bila neodgovorna osoba, uvek sam sve svoje obaveze završavala na vreme, sve je nekako išlo "po planu". Činilo mi se da baš tako treba, a istina, bila sam na trenutke i stvarno zadvoljna. Još kad vidim da su svi oko mene srećni, milina. Međutim, ovog leta sam odlučila da "iskočim" iz plana i ne razmišljam previše o rokovima. Leto je, svako je sebi mogao da priušti takav luksuz barem na nekoliko dana ili makar, sati. Uzela sam sve knjige koje odavno želim da pročitam, a nikako 'nemam vremena' , što zbog ispitnih rokova, što zbog raznih obaveza koje sama sebi namećem čak i kada nisam raspoložena da ih obavim, a nekad , iskreno, i zbog lenjosti. I sve magazine, takođe. Soba mi je bila prepuna papira. Zapravo, nisu to obični papiri. Sve to mi je mnogo značilo... a paradoksalno, baš sam tome posvećivala najmanje, tačnije, nimalo vremena. Našla sam i neke svoje stare dnevnike i sveske u koje sam lepila članke iz omiljenih dečjih i tinejdž magazina. Inspiracije je bilo na sve strane! Čak sam i kupila u Laguni one bojanke za odrasle verujući da stvarno "umanjuju stres". Mada, zapravo, sve je stanje svesti.  Sve je onako kako smo mi birali da bude. Pored knjiga koje sam već imala, pokupila sam i sve moguće nove naslove sa polica, sve zanimljive romane o ljubavi i umetnosti, onome što me zaista interesuje i inspiriše! To "čitanje za svoju dušu" me je bukvalno preporodilo! Rekla bih.... malo i promenilo. Sveska i olovka... omiljeni magazini i dobre knjige za dušu i čarolija je mogla da počne! Radila sam sve ono u čemu istinski uživam....pisala, pisala, pisala.... uz mnogo čitanja, razmišljanja i ljubavi. Ljubav je najvažniji sastojak svakog teksta koji pripremam za blog, ali i onih koje pišem tek onako, sama za sebe, čisto da saberem misli. I radeći ono što volim, shvatila sam da, ako stvarno želiš, za sve ima vremena. A naročito, moraš imati vremena za sebe. S vremena na vreme moraš da se "očistiš" od negativne energije, sumornih misli, "važnih" sastanaka, obaveza koje si morao da ispunjavaš, raznih papirologija, ljudi sa kojima si iz nekog razloga morao da komuniciraš i onda kada za to stvarno nisi bio raspoložen i svega što te sputava kako bi ostavio prostor za ono što tvoju dušu čini srećnom. Isto to su mi baš u tim trenucima napisale i dve fantastične žene koje inspirišu, a sa kojima sam uradila intervju za blog. Zastati. Osvrnuti se. Zapitati se- šta je ono što zaista želiš. And magic is here. 


Mnogo vremena trošimo fokusirajući se na nebitne, rekla bih čak, nažalost, i na negativne stvari. Ne shvatamo da ne moramo da vidimo baš svaku informaciju na portalima, da nije neophodno niti važno za nas da znamo šta se trenutno dešava u životu neke javne ličnosti niti moramo biti 24 časa onlajn ni na jednoj društvenoj mreži. Jer, svet će svakako preživeti i bez našeg redovnog prisustva onlajn :) Bitno je da smo prisustni u sebi, u ovom trenutku, na mestu gde se nalazimo i da umemo da vidimo svu lepotu tog trenutka ma koliko on bio nesavršen. Ne mora da znači da je neko ko se baškari na nekoj peščanoj plaži negde daleko trenutno srećniji i spokojniji od nas, to ne možemo da znamo. Možda baš mi, sada i ovde, imamo sve što nam je potrebno i dovoljno za sreću. Nije za nas bitno ono što nam se "servira" sa svih strana, za nas je bitno SAMO ono što hrani našu dušu. Šta god to bilo. Crtanje, kao što smo radili u detinjstvu, odlazak na basket sa prijateljima, šetnja pored reke, čitanje knjige, pisanje, ples, kuvanje, pevanje, šta god! Ali samo da bude nešto što nas RADUJE. Radost je nešto što smo stvarno poznavali u detinjstvu. Svako od nas, bez izuzetka. A gde se izgubila?


Pa upravo u toj potrazi za jeftinim seznacijama, u trci za rokovima, radnim zadacima, u trci sa vremenom i očekivanjima raznih ljudi kojima smo iz različitih razloga "dužni", u obavezama koje smo sami sebi nametnuli, u žurbi da nešto stignemo, da uradimo "još samo ovo", da dobijemo "još samo ono" , da kupimo "još samo nešto". To sve radimo mehanički i tu nema najčešće ni trunke radosti. Dok mislimo da radimo ono "što moramo" , da to što smo odrasli znači samo da smo postali odgovorni i da "više nema vremena za dečje igrarije i ubijanje dosade", zaboravili smo na najvažnije. Pre svega, na svoje istinske potrebe, na ono što nam šapuće naša duša. Uporno racionalizujemo sve što nam se dešava, uporno uništavamo trenutak i verujemo da radimo nešto kako bismo postigli cilj. Ako je reč o zaista našem cilju, u redu. Ali, ako ne ispunjavamo svoje snove već tonu tuđih očekivanja, upaliće se alarm koji govori da bi trebalo da zastanemo. I da uradimo nešto za sebe. Uostalom, od najmanjih koraka se počinje. Ako spoznamo šta je ono što naša duša istinski želi i svakodnevno činimo i najmanji korak ka ostvarenju sna naše duše, na dobrom smo putu. I bićemo srećni i zadovoljni. Nikad ne zaboravite svoje snove iz detinjstva. Oni su, ma koliko vam delovalo drugačije, veoma važni za naš sadašnji i budući život, za čitav život. Zapisujte ih. Ili zapisujte uspomene. Sve čega se sećate iz svog detinjstva, svakog trenutka koji vam je tada bio važan. Svakog trennutka koji je tad mogao da vas beskrajno usreći. Još uvek ste to vi. Samo su vas okolnosti možda promenile. Još uvek vam je isto što i tada, za sreću dovoljno i danas. Samo što baš to nemate jer ste možda negde usput izgubili sebe. 


Razigrajte se i pustite mašti na volju. Makar na nekoliko minuta. And magic will happen. Sigurna sam!

недеља, 18. септембар 2016.

LIČNOST INSPIRACIJA: Milena Miletić, autorka i voditeljka emisije "Art magazin" : "Ako ste bogati duhom, nikada nećete osetiti siromaštvo!"

Emisija "Art magazin" koja se na Art kanalu emituje već tri godine pravi je primer da kultura i umetnost nisu "izumrle" i da ih je publika i te kako željna. U moru ispraznih tv sadržaja tek se po neka bavi kulturom na pravi način. Art magazin je jedna od takvih. Autorka i voditeljka emisije, Milena Miletić trudi se da publici uvek ponudi nešto novo, ali svakako uvek kvalitetno i vredno, nešto što pokreće, zabavlja, edukuje i istovremeno, inspiriše. Sa autorkom ove jedinstvene emisije razgovarali smo o novinarstvu, kulturi, trenutnom stanju u medijima, ostvarenju snova, usponima i padovima, a ona nam je otkrila koji je to "tajni recept" za ostvarenje snova i trajanje.

1. Vaša emisija Art magazin dokaz je da još uvek postoje ljudi koji veruju u snagu, lepotu i vrednost umetnosti i važnost kulture u svim segmentima ljudskog života. Ove godine obeležili ste tri godine postojanja ove jedinstvene emisije. Da li ste isprva verovali u uspeh emisije i kako ste zadovoljni dosadašnjim rezultatima?

- Ove godine u aprilu proslavili smo trogodišnjicu emisije Art magazin. Iskreno, verovala sam da će emisija biti gledana, jer kada radite nešto što volite, svim srcem i snagom idete ka uspehu. Pored svih nedaća, ekipa je uspela da emisiju uzdigne na nivo koji joj pripada. U početku je bilo teško, trebalo je dokazati se pre svega sebi, pa zatim i publici. Ljudi ne vole da gledaju stalno ista lica, potrebno je da im date nešto drugačije, nešto novo. Svaki put se trudim da u goste dovedem nekoga ko nije često prisutan u medijima i sa kim ću pričati o nekim zanimljivim stvarima. Volim da ugostim neafirmisane ljude, pogotovo mlade, jer im je to 'vetar u leđa'. Divan je osećaj kada znate da ste nekome pomogli da se popne na jednu od stepenica koje su potrebne da se dođe do uspeha. Zadovoljna sam kako se sve to odvija, a pre svega jer sam samoj sebi pokazala da uz odricanja, veliku želju i pozitivnu energiju, mogu da uradim ono što poželim.



2. Kako je nastala emisija Art magazin?

- Sve se izdešavalo sasvim slučajno. Sećam se da sam pre tri godine krenula na praksu kod Dejana Jelače, autora i voditelja emisije "30 minuta" na Art kanalu. To je bio moj prvi susret sa televizijom, ne računajući praksu na fakultetu. Učila sam od Dejana, prisustvovala sam snimanjima njegovih emisija i poželela da jednog dana i ja sedim preko puta kamere. Ta želja mi se i ispunila. Dejan mi je ubrzo posle toga rekao da je televiziji potreban voditelj i da je on predložio mene. U jednom trenutku sam bila uplašena, a u drugom srećna. To je bilo ostvarenje mog sna, ali javio se i onaj strah šta sve to nosi sa sobom. Odricanja, fokusiranost, upoznavanje sa medijom, odgovornost... Nije mi bio problem da sve to ispunim, jer sam po prirodi odgovorna i radna osoba, ali uvek je postojalo ono pitanje "Da li ću se snaći". I snašla sam se. Želja da budem bolja, da probam ono što volim, nadjačala je svaku tremu. Tako je nastala emisija i evo, traje već tri godine.



3. Na koji način birate goste i teme koje ćete obrađivati u svojoj emisiji?

- Često se konsultujem sa urednicima, kolegama voditeljima. pa i publikom. Društvene mreže mi služe da komuniciram sa ljudima koji mi često daju predloge koga bi voleli da vide u emisiji. Trudim se da dovedem zanimljive goste koji su pre svega profesionalci u svom poslu, a koji mogu da daju neku pozitivnu poruku našim gledaocima. Treba nasmejati publiku, zaintrigirati je, a u vremenu kada vladaju rijaliti programi, treba im ponuditi nešto vredno pažnje, nešto kulturno. Ekipa Art magazina ima tu misiju da edukuje mlađe generacije, da makar za tih sat vremena nasmeje i oraspoloži gledaoce.



4. Kada ste se odlučili za novinarstvo kao buduću profesiju? Šta je najlepše u poslu autora i voditelja jedne ovakve emisije?

- Kada sam upisala srednju pravno-birotehničku školu, želela sam da budem advokat. Međutim, kada sam se susrela sa prvim pravnim predmetom, shvatila sam da to nije za mene. Posao koji zahteva osam sati provedenih u kancelariji sa gomilom predmeta, nije moj izbor. Želela sam da se bavim nečim što će mi omogućiti da komuniciram, da upoznajem različite profile ljudi, da saznajem, istražujem...Odgovor sam pronašla u novinarstvu. Posle završene srednje škole upisala sam Fakultet političkih nauka na novinarsko-komunikološkom smeru i krenula da živim svoj san. Prvo je usledio posao na radiju, zatim na televiziji, pa u štampi. Svaki posao, pa i novinarstvo, ima svoje prednosti i mane. Ali, ja se fokusiram na one dobre stvari jer su one najvažnije. Ništa nemamo od nerviranja, nezadovoljstva i negativnog razmišljanja. Trudim se da na svaki poslovni izazov gledam pozitivno i sa željom da budem što bolja. Kada je reč o voditeljstvu, to je divan posao. Iako se za emisiju pripremam danima jer često u jednoj emisiji imam više od tri-četiri gosta, kada se upale reflektori i kamera, svaki umor, iscrpljenost i trema nestaju. Tada počinje moj san. Divan je osećaj kada znate da radite nešto kvalitetno za druge, kada svoju energiju šaljete onima kojima je možda u tom trenutku preko potrebna.

5. Postoji li određena emisija ili sagovornici, koji su iz nekog razloga, ostavili poseban utisak na Vas?

- Pratim emisije svojih kolega jer na taj način učim. Ne upoređujem se sa njima, jer svako od nas je različit. Reflektuje drugačiju energiju, šalje različitu poruku, pruža drugačiji sadržaj. Kada je reč o sagovornicima iz moje emisije, najjači utisak na mene je ostavio Vanja Bulić. Još kao studentu, bila mi je želja da nekada sedim preko puta njega i postavljam mu pitanja. Sećam se da sam zamišljala šta bih ga sve pitala. I došao je taj dan kada sam sela preko puta ovog velikog novinara i pisca. Priznajem, bilo je malo treme, ali čim smo počeli razgovor, ona je nestala. Nisam dozvolila da me trema spreči da uživam u razgovoru sa sagovornikom koga sam toliko dugo htela da ugostim u emisiji. Izdvojila bih i sjajne emisije u kojima su gostovali Eva Ras, Aleksandar Sanja Ilić, Dejan Jelača, Beti Đorđević, Zorana Pavić, Nebojša Milovanović, Uroš Jovčić...




6. Ugostili ste neka od najznačajnijih imena domaće književnosti, kinematografije, pozorišta, muzičke scene, ali i talentovane i kreativne ljude manje poznate javnosti. Iz njihovih, ali i ličnog iskustva, možete li reći da za umetnost i kulturu ipak još uvek ima nade ili pak smatrate da će se za prave vrednosti uvek boriti samo entuzijastični pojedinci? Šta je potrebno kako bismo kao društvo vratili kulturi mesto koje joj i pripada u moru ispraznih sadržaja kojima smo svakodnevno okruženi?

- Pojedinac ne može sam, ali može da pokrene druge kako bi zajedničkim snagama vratili kulturu na mesto koje zaslužuje. Svakodnevno gledamo šuplje sadržaje uz koje mlade generacije odrastaju, i sigurna sam da je ovo pravi trenutak da se situacija preokrene i da u medijima počnu da se pojavljuju oni koji su svojim radom i trudom dostigli uspehe. Za njih, nažalost, nema mesta. Mislim da voditelji i autori emisija imaju veliku mogućnost da potenciraju one ličnosti koje svojim dostignućima mogu da "probude" publiku koja ne mrda dalje od rijaliti programa. Vreme je za buđenje i jačanje svesti. Čitajte knjige, posećujte pozorišta, izložbe, obogaćujte svoj duh, jer će vam na kraju samo on ostati. Ako ste bogati duhom, nikada nećete osetiti siromaštvo.

7. Koji "tajni sastojci" su neophodni kako bismo ostvarili svoje snove?

- Verujem da se snovi ostvaruju, doživela sam to. Prvo moramo nešto jako i ispravno da želimo. Kada znamo šta nam je cilj, onda treba da se fokusiramo na njegovo ostvarenje. Neće biti lako u početku, ali svaki pad je još jedan znak da treba da ustanemo i krenemo ispočetka. Nemojte da mislite da ste gubitnici već pri prvom padu. Ne, to je samo podsticaj da budete bolji, angažovaniji i uporniji. Budite u dobrom odnosu sami sa sobom. Zavolite sebe, pa onda i ljude u svom okruženju. Zaboravite na negativne misli, jer one uništavaju sve, pa čak i vašu želju za uspehom.Osmehujte se kada vas šamaraju. Oprostite i budite zahvalni.

8. Šta biste poručili mladim ljudima koji žele da se bave novinarstvom promovišući kulturu i umetnost? 

- Moraju da budu svesni da će naići na odbijanja, jer mnogi još uvek nisu spremni da čuju šta je to umetnost i kultura. Budite otvoreni, slobodni da pitate, zakucajte, jer to radite zbog sebe, pa onda i za druge. Počnite od malih stvari da biste dostigli visine. Nikada ne odustajte, verujte u sebe i svoje sposobnosti. Dešavaće se da pokleknete, ali dignite se i budite još jači. Nemojte da se upoređujete sa drugima jer je to gubljenje energije. Svi smo različiti i tako treba i da bude. Zato gradite svoj stil. ne kopirajte druge, nego budite dobar primer novinara svim mladim generacijama koje dolaze.