субота, 2. април 2016.

LJUBAV OPLEMENJUJE!

Svi smo mi skloni da razmišljamo o svojim greškama. I to mnogo više nego o svemu onome dobrom što smo učinili ili lepom što nam se dogodilo. Ali, zašto neretko mislimo da je bilo pogrešno VOLETI? Zbog toga što nas je neko odbacio, prevario , izdao, nije uzvratio ljubav? Ja mislim da u svim tim slučajevima, greška, uglavnom, nije u nama. A nije ni u činjenici da smo mi ti koji su više pružili. Ja zaista razmišljam na takav način. Odrasla sam gledajući ljubav u svim njenim oblicima. Baka i deda su pružali nesebičnu ljubav mojoj mami, a potom i meni. Osećala sam paralelno i njihovu i roditeljsku ljubav i podršku. I prosto, davanje i ljubav bez uslova i bez očekivanja, za mene su oduvek najnormalnija i najlepša pojava. Sposobnost da volimo je možda najveći i najlepši dar od Boga.



Ljubav gledam od detinjstva i na ljubav sam navikla. Jednostavno, drugačije ne umem. Umem da volim, da poklanjam pažnju, ali i da je primim i prihvatim na najbolji način. Ili, kako je pisao veliki Mika, "ljubav je jedini vazduh koji sam udisao, a osmeh jedini jezik koji na svetu razumem". Ali, nije takav slučaj sa baš svim ljudima na planeti. Možda ste već negde čuli za to da je najviše ljubavi i pažnje potrebno upravo onome koga je najteže voleti. Nažalost, mnogi ne razumeju jezik ljubavi, ne govore njime. Mnogi, jednostavno, ne umeju da vole, a to znači da ne umeju da pruže, ali ni da prime ljubav, tj. da shvate da ih neko može voleti i prihvatiti baš onakve kakvi jesu. Niko ih tome nije naučio. Nisu to imali u porodici, nisu gledali ljubav i nisu nailazili na razumevanje još od ranog detinjstva. I niko od nas nema pravo da ih krivi i osuđuje zbog toga.

Poenta svega jeste činjenica da VOLEĆI nekoga, DAJUĆI sebe, svoje emocije i vreme, mi nikada ne gubimo. Čak i kada nam se čini da je tako. Niko nas nije prevario, prevario je sebe. Nije sebi dao priliku da bude voljen. Iz nekog razloga, Nije umeo i znao da prihvati toliku ljubav, nije bilo vreme ili jednostavno, nije smatrao da smo osoba koja je vredna da ostane u njegovom životu. Trebalo bi da naučimo da to prihvatimo bez osude, mržnje i kajanja. Jer, ako smo zaista voleli i dali sve od sebe, tu stvarno nema mesta kajanju.



Ako smo nekoga ili nešto izgubili, znajući da smo zaista dali sve od sebe, to je znak da nas čeka nešto novo i mnogo bolje. Verovali ili ne, sve se dešava sa određenim razlogom. Neki ljudi ulaze u naš život, a neki izlaze iz njega, sa razlogom. Svaka nova priča je drugačija. I svaka služi da nas nečemu nauči ili da nas, na neki način, promeni. A mi bismo trebali da se potrudimo da ta promena bude promena na bolje.



Ljubav je prelepa u svim svojim oblicima. Koliko ljubavi imamo za druge, toliko je zapravo gajimo i prema sebi samima. Od nje zavisi i naše samopouzdanje, samopoštovanje i ostvarenost na ličnom i profesionalnom planu. Ono što mislimo i govorimo o drugima, najčešće podsvesno mislimo o sebi samima. Zato bi trebalo voditi računa i o tome. Što je naš život ispunjeniji ljubavlju, utoliko je bogatiji. Kada kažem ljubavlju, mislim na ljubav prema svemu što nas okružuje, bez obzira na sve nesavršenosti svega toga.



Naravno, u našoj je ljudskoj prirodi da kada smo povređeni grubo reagujemo i svakako nije prirodno poželeti sve najlepše onome ko je uzrok naše patenje. Mada, možda smo ipak, uzrok, opet mi sami? Razmislite o tome. Svi pravimo greške, ali svi imamo i pravo da ih ispravimo i krenemo ispočetka. Jer, svaki put je drugačije. Ali ni jedan jedini put ne treba da se stidimo činjenice da smo VOLELI.
Ali, najpre, zaljubimo se u život i u proleće!

Voli vas
V.M.




петак, 1. април 2016.

Njeno Veličanstvo- KREATIVNOST :

           O kreativnosti se mnogo piše. Ovaj blog je, između ostalog, i blog o kreativnom pisanju. Ali šta je zapravo kreativnost? Kako se postiže? Ko su kreativni ljudi i na koji način razmišljaju? Možda ćete u knjizi iz koje su izdvojeni sledeći pasusi, uspeti da pronađete odgovore na neka od ovih pitanja.



 Kada se kreativnost desi, kada nastane neki kreativni proizvod, knjiga, pesma ili slika, onda je lako, ali sam proces stvaranja ostaje tajna. Često i za same umetnike. Često se desi da neki obožavalac priđe umetniku kome se divi i upita ga: „A kako vi to radite?“ Mnogi prećute odgovor. Ne zato što ne žele da kažu, već zato što ga ni sami ne znaju. Iznenaditi samog sebe – valjda bi to trebalo da bude prvi zahtev za svakoga ko želi da pruži nešto novo. Zato što ni mi sami ne znamo šta sve možemo. Nikad ne znaš šta će se dogoditi kad počneš da nižeš reči po papiru. Da ih prekrajaš, kombinuješ, dodaješ, oduzimaš... To se ne da naslutiti. I to te i vuče napred. Kad bi sve bilo jasno, bilo bi dosadno.



              Čovek uvek može više nego što daje i što misli da može. Čovek je nedovršeno biće. Jedino biće koje stvarajući izgrađuje svet oko sebe i samog sebe. Zato pronađite kreativca u sebi!                           Svako je vajar svog vlastitog lika. Toliko puta osporavan, i uvek ponovo otkrivan, Marks je zapisao: „Čovek je ništa, a mogao bi biti sve.“ Velika pesnikinja Ana Ahmatova lepo i mudro kaže: „Čovek ne poznaje svoje obale.“ Naš veliki filozof Đuro Šušnjić, u svojoj knjizi Žetva značenja , kaže to na svoj način: „Ono što jesmo, srećom ne postajemo jednom zauvek, već svaki dan ponešto dodajemo i ponešto oduzimamo našem nasleđenom prtljagu, sposobni da uzvratno delujemo na njega.“     


           Industrija nam nudi instant rešenja, gotove odgovore. Postanite kreativni za dvadeset četiri sata! Razmišljajte kao Ajnštajn! Ja ne verujem u fast food kreativnost. Mislim da kreativnost zahteva vreme. Vreme za razmišljanje, za dokolicu, za igru, za sanjarenje. Za pogreške. A vreme je danas postalo najskuplji resurs. Njime nam je sve ograničeno, čak i sam život. Kako bi bilo lepo kad bismo imali jedan život da naučimo da živimo, a onda jedan da lepo proživimo. Ako smo napravljeni po ugledu na Boga, onda smo mi sami i umetničko delo i stvaraoci. Jer kada stvara, čovek je bliže Bogu. Kreativnost oplemenjuje i uzvisuje.

           Kreativnost ne obitava u ljudima osrednjeg duha. Javlja se obično rano u životu, dok je duh još prepun želja a misli sveže. Neke ne napušta tokom celog života, a kod nekih je veoma brzo zatru navika i duhovna sitost. Kreativnost obogaćuje i onoga ko kreira i onoga ko uživa u njenim plodovima. Kreativan čovek je onaj koji stvara kreativna dela. Misao je neverna i neuhvatljiva, ako se ne ovaploti u delu, nema kreativnosti. Kreativan čovek ima oko da vidi, uši da čuje i srce da oseti ono što većina ne može.                 U kreativnosti je iskazana mera moguće sreće. Srećan je onaj koji stvara novu vrednost. Kreativnom  čoveku nikada nije dosadno, jer kada je sam, on je u najboljem društvu.


                Duško Radović, u knjizi Na ostrvu pisaćeg stola, govori o tom svečanom trenutku kada kreativac otkrije sebe, vlastiti kreativni izraz:                                                                                                                                                                            
        „Pisac mora sam sebe da otkrije, samom sebi...Mislim da ima pisaca, ne među najboljima, koji do kraja života nisu otkrili sebe i svoje prave mogućnosti...To je jedan svečan trenutak kada pisac otkrije sebe. Ja sam pisao pesme i pre nego što sam počeo da pišem dobre pesme. I najzad mi se u jednom trenutku otkrio glas da je to ono što ja treba da pišem! To je za mene bilo pravo otkriće, kao otkriće električne energije.


         Kreativan čovek se ne boji nepoznatih staza. On je spreman da neznanom potrči u susret i da prigrli rizik. On se ne zadovoljava ponuđenim. Kreativan čovek ima veliki apetit. Stalno je gladan sadržaja i doživljaja. Sve ga dira. Ali kreativna dela nisu samo posledica ličnih frustracija i doživljaja, već i procesa uživljavanja u svet drugih.  

              Samo onaj ko istinski radi neki kreativan posao zna da prepozna i ceni tuđi. Kreativac ne zna za zavist jer za nju nema kapacitet. Kreativan čovek je samo jednim okom prisutan u pojavnom svetu a drugim vezan za natčulne doživljaje. Bez kreativnosti svet bi bio crno-beo. Nekreativan čovek ne razume kreativnog i zato ga ne može voleti. Nekreativan čovek u kreativnom vidi ono što bi mogao da bude, a nije. S druge strane, kreativan može i u nekreativnom čoveku da vidi kreativnost jer on u drugima vidi ne samo ono što oni jesu, već i ono što bi mogli biti. 


Prava kreativna dela su ona koja nadžive svog tvorca. Ali kreativac dok stvara ne treba da razmišlja da li će ga njegovo delo nadživeti.                                                                                                                                     Kreativac stvara delo, ali i delo stvara kreativca.                                                                                           Kada kreiramo, mi se igramo mislima, značenjima i percepcijom.                                                                 Kada kreiramo, uzdižemo se iznad sebe samih, iznad postojećeg, i uranjamo u nepoznato. Kada kreiramo, mi smo na ničijoj zemlji. Svaki put je kao prvi put. Iskustvo je tu slab saveznik. Nikada do kraja ne znamo šta ćemo dobiti. Kreativan čovek nikada do kraja nije zadovoljan. To ga i nagoni da stalno radi. Uvek misli da će tek napisati svoju najbolju knjigu, naslikati svoju najbolju sliku ili komponovati svoju najbolju pesmu.


               Vrhunska kreativna dela su obično jednostavna, tako da ih mogu razumeti i visoko estetizovano oko i blistavi um, ali i needukovani čovek.        

               Vrhunska kreativna dela poseduju vanvremensku mudrost i zato im se možemo vraćati nebrojeno mnogo puta. Ona u sebi nose iznenađenje i bude emocije.

IZVOR: "Kreativnost- priča koju pričamo sami sebi", Anita Todorović
                                                                                                                                               
                                                                                        




                                                                                                                 

понедељак, 21. март 2016.

Svetski dan poezije

Juče nam je stiglo proleće, a danas obeležavamo svetski dan poezije. Mislim da nema boljih i lepših razloga za slavlje. U to ime, danas na blogu pročitajte pet najlepših ljubavnih pesama po mom izboru. Nadam se da ćete uživati.

NEPRAVDA- Mirjana Bobić Mojsilović

Poezija se piše u samoći
Posle jedan i trideset, uglavnom
U postelji noći:
Samo ti.
Letnje lišće koje izdiše sa grana
zrikavci i
udaljeni glasovi uspaljenih studenata
iz iznajmljenog stana.
I, nikada ne pišeš
o njemu,
koji te vodio u kafanu
koji te je zasipao muzikom
violinom i vinom
i bilo vam je sasvim fino.
I dok te gleda zejtinjavim pogledom
naručuje ti narodnjake,
ili evergrin
sve hit do hita
i još te uviđavno pita
da li ti se dopada
kako sviraju violinisti
ali toga si sita
odlična muzička posada
na tom brodu
ali tebe sve više spopada dosada.

O onome ko je tu...niko ne piše
Nego se piše
o onom koga ne možeš imati više
ili o onima koje nikada nećeš imati
to je možda teško da se shvati:
U poeziji živi samo prošlost
uspomene davnašnje
ponekad i budućnost
a nikako vreme sadašnje.

I, ne pišeš o onome ko ti je
govorio kako se može živeti
na ivici nekog planinskog klanca
Ili na splavu
na sporoj vodi reke,
koji se sažali na neznanca
i čije su usne željne i meke,
spremne da te ljube.

Pesmu ne pišeš njemu
koji i u pola noći
zna kad ti je rođendan
I
koji je tvoj
konfekcijski broj.
Ne pišeš o njemu
koji ti je donosio cveće
bukete orhideja
i bio prepun ideja
o tome
kako
je lako
okrečiti stan, ili napraviti policu
zasaditi lipu, il' jabuku
i ispod nje staviti stolicu
i posmatrati vlati trave
svejedno da li Vitmanove,
ili prave.

O njemu ne pišeš pesmu.
O njegovoj pažnji, o proleću
skuvanoj kafi i drugim lepotama,
Jer poezija je alergična na sreću

Njega pominješ samo
zbog komparacije
da utisak bude jači
kad pišeš o onome
koga nemaš
i koji ti više znači.
Pišeš o njemu, koga nikada nije zanimalo
da posmatra vlati trave
svejedno da li Vitmanove,
ili prave.

O bezveznjaku koji je krečio
tuđa predsoblja i sobe,
ali ne i tvoju
i zna rođendan neke druge osobe
a tvoj nekako uvek zaboravi.
Ali to je tako normalno
na planeti na kojoj boravi.

Tako da...
poezija je tajnina tajna.
Dorćolskim rečnikom rečeno:
kurvina rabota
nešto, unapred, nepravedno stečeno.

Ne onaj ko ti je slao pesme
pazio te, voleo i najbolje ti pružio:
nego pesmu, uglavnom,
dobija onaj ko je ničim
ama baš ničim,
nije zaslužio.




OBIČNA PESMA- Milan Rakić

Naša je ljubav bila kratkog veka, trenutak jedan - tek godinu dana, i rastavi nas naglo sudba preka, bez uzdisaja, bez suza, bez rana. U svađi nam je prošlo pola dana, u pomirenju mučnom, pola noći. I bežao sam iz našega stana tražeći mira u poljskoj samoći. No to je bilo samo kratko vreme, pa postadosmo tuđi jedno drugom, i gledasmo se u ćutanju dugom tupo, ko sito dete šećerleme. I tako sve je prošlo; i ja sada ne mogu kleti nebo ni sudbinu, il', s pesnicama stisnutim, pun jada, prokleti žene ili podlost njinu. Pa ipak, da si samo katkad znala veliki kobni oganj duše ove, i silnu ljubav što ništi ko hala sve druge misli, i nade, i snove; pa ipak, da si samo katkad htela u zanosu, i sličnu mekoj svili, da kažeš nežnu reč iz srca vrela - mi bismo možda dugo srećni bili!




SANTA MARIA DELLA SALUTE- Laza Kostić

Oprosti, majko sveta, oprosti,
  što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
  blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
  što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit' lepotu,
  svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
  u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
  đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
  mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
  sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
  sve je to davno pep'o i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
  al' ipak neću nikoga klet';
štagod je muke na meni bilo,
  da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
  te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
  lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
  k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
  al' težoj rani nastade brid:
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
  nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
  svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
  jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
  Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
  ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
  što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile,
  mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
  k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
  vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
  utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
  Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvevde, raj u plač briznu,
  smak sveta nasta i strašni sud. -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
  spomen je njezin sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
  k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
  kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za što se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Nekad je zove
  silnih mi želja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
  tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
  zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i zene,
  samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
  strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
  tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
  samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
  to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
  o mog zivota hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
  moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
  iz beznjenice u raj, u raj!

  U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama ćemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.



MOŽDA SPAVA- Vladislav Petković Dis

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao;
Da je čujem uzalud sam danas kušao;
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć;
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke,  nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare svezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il’ te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone;
U snu dođu, da me vide šta li radim sam...
Ali slutim, a slutiti još jedino znam:

Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san i java pokriva;
Mozda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.



DORUČAK- Žak Prever

Sipao je kafu u šolju,
dolio mleko,
stavio je šećer
u belu kafu,
promešao kašičicom,
popio belu kafu
i spustio šolju
ne govoreći ništa.

Potom je zapalio cigaretu,
pravio kolutove dima,
otresao pepeo u pepeljaru
ne govoreći mi ništa,
ne gledajući me.

Ustao je,
stavio šešir na glavu,
obukao kišni mantil
jer je padala kiša
i otišao po kiši,
bez reči,
bez pogleda,
a ja sam spustila
glavu u ruke
i plakala.

петак, 18. март 2016.

Intervju: Teodora Kovrlija, osnivač i urednik onlajn magazina "Plezir"


 Kada se spoje talenat, kreativnost, naporan rad i entuzijazam, želja da čitaocima ponudite nešto novo, kvalitetno i originalno i talentovani mladi ljudi koji imaju šta da kažu, dobijamo jedinstveni onlajn magazin "Plezir" koji je za samo dve i po godine postojanja na internetu stekao veliki broj čitalaca. Pre mesec dana pisali smo o ovom onlajn magazinu sa toplom preporukom da ga redovno posećujete, a sada razgovaramo sa njegovim idejnim tvorcem, osnivačem i glavnom urednicom Teodorom. Jedinstvena prilika da saznate nešto više i "zavirite" u redakciju i proces nastanka svakog novog broja koji svakog trinaestog u mesecu sa oduševljenjem očekujemo. A ukoliko još uvek niste, samo jedan klik vas deli od adrese plezirmagazin.net kojoj ćete se, ne sumnjamo u to, rado vraćati. Uživajte!



 U vremenu instant popularnosti i prilično pomerenih vrednosti entuzijastično ste pokrenuli online magazin koji se bavi kreativnošću, kulturom, modom i umetnošću življenja. Kako je nastao online magazin Plezir i koliko je rad na ovom jedinstvenom projektu promenio vaš život? 

-Želela sam da pišem o stvarima o kojima bih volela da i sama čitam. Nikad mi se nije dopadala podela na specijalizovane muško-žensko časopise i tipična priča koja prati ženske magazine. Nije mi se dopadala tabloidizacija medija, davanje prostora svakakvim sumljivcima i istim ljudima iznova. Poželela sam da kreiramo magazin koji će biti lep i vizuelno i sadržajno, devojkama koje su mi se na samom početku pridružile se to dopalo i eto nas. Usput su nam se pridružili istomišljenici, a inicijalna ideja je ostala ista. Danas je samo razvijamo i nadograđujemo. Još uvek i mi učimo.
Nastao je iz entuzijazma i želje za promenom. Onog trenutka kad odlučite da nećete kriviti državu, sistem i sudbinu zbog okolnosti u kojima živite i spremni ste da zasučete rukave, promena je moguća. Potrebno je mnogo upornosti i odricanja kao i uvek kad pokrećete nešto svoje, ali na kraju uspelo-ne uspelo znate da ste dali sve od sebe umesto da kukate nad poslom koji ne volite ili nemate.

Šta je najlepše u novinarskom poslu? Koje trenutke iz dosadašnjeg rada na ovom magazinu bi posebno izdvojila?

- Ljudi. Prilika za upoznavanje različitih ljudi i njihove priče. Činjenica da nećete nikada imati isti intervju, mogućnost da bolje upoznate ljude koji vam se čine zanimljivim i čiji glas bi trebalo čuti.
Najdraži momenat u radu na magazinu je naše druženje i ogromna količina smeha koja ga prati. Nas tri (Minja, Nina i ja) imamo internu grupu kojom počinjemo i završavamo dan. I kada nemamo vremena da se vidimo i ispričamo uživo u kontaktu smo onlajn.




Na koji način birate teme teme koje će se naći na stranicama Plezir magazina?

-Rekla bih da je to spontano. Pokrene se neka priča i onda krenemo da se nadovezujemo sa predlozima i idejama i tako sklapamo mozaik. Naši saradnici takođe imaju velikog udela, uvek prihvatamo dobre ideje. Trudimo se da govorimo o ljudima koji po našem mišljenju zavređuju pažnju a ne stižu na red u drugim medijima jer možda nisu umeli ili želeli da se nametnu. Mladi, još uvek neafirmisani umetnici, kreativci, pisci, glumci, fotografi… Drago nam je što imamo priliku da usmerimo pažnju naših čitalaca na ljude koje mi smatramo vrednim pomena.




Sigurno postoji ličnost sa kojom vam je bila čast da sarađujete, ali i od koje ste puno toga naučili. Na koji intervju ste najponosniji?

-Za ove dve i po godine koliko magazin postoji imali smo prilike da upoznamo veliki broj ljudi što lično, što posredno čitajući o njima. Ne bih mogla da izdvojim nijednog sagovornika pojedinačno, ali recimo da najviše uživam u razgovorima sa piscima. Zabavno je bilo raditi i na broju posvećenom komičarima. Svaki put kada malo iskoračimo iz svoje zone komfora naučimo nešto novo.



Koliko je zapravo važan timski rad za kreiranje jednog magazina? Kako biste opisali atmosferu u vašoj redakciji?

-Timski rad je presudan. Iz dobre atmosfere lako proisteknu super ideje.

U čemu pronalazite najveću inspiraciju kada je u pitanju rad na magazinu (pisanje, fotografija), ali i u svakodnevnom životu i koje ličnosti vas inspirišu?

-Ne verujem previše u inspiraciju u mom poslu, verujem u rad. Inspiracija može biti dobar motivator ali ako čekate inspiraciju da biste nešto radili nećete se baš naraditi. Iz mog iskustva ključ je u posvećenosti. Vreme koje posvetite nekom poslu je jedini siguran temelj.
Ljudi koji rade sjajne stvari ima mnogo i od njih treba učiti. Pre svega iz njihovog odnosa prema radu, saradnicima i životu. To su univerzalne stvari koje prave razliku. Ljudi koji svoje uspehe grade na temelju omalovažavanja drugih nisu mi interesantni ma koliko uspešni bili.








уторак, 15. март 2016.

PROMENA POČINJE U NAMA!

Proleće je vreme buđenja- prirode, lepih emocija, pozitivne energije, ali i nas samih. Ali neće nas ono probuditi ukoliko mi to sami ne želimo. Upravo ovih dana razmišljam o nekim "prelomima" koje sam imala u svom životu. Znate sigurno za one teške trenutke koji su učinili da donesete neku bitnu životnu odluku, ili, da naprosto očvrsnete. Međutim, kod nekih ljudi, takvi životni trenuci imaju sasvim suprotan uticaj. Ali od koga zavisi način na koji ćemo posmatrati sve što nam se dešava u životu, bilo to u određenom trenutku lepo ili ružno? Već se nameće odgovor- samo od nas samih.



Svaki dan je nova prilika za emotivni rast, za rast na svakom planu i nivou naše ličnosti i prilika za promene. Bilo bi poželjno uvesti neke male rituale koji će nas učiniti srećnim svakoga dana bez obzira na to kakve nas tog dana obaveze očekuju, da li nas je neko naljutio ili iznervirao ili ne možemo da pronađemo adekvatno rešenje za neki problem.

Svako jutro započnite odlomkom iz najdraže knjige, nekom inspirativnom pesmom ili muzikom koja vas pokreće. Nema boljeg uvoda u novi dan u kome vas očekuje hiljadu obaveza koje morate ispuniti i milion potpuno neočekivanih situacija. Ali, u tome i jeste lepota. Sve je nepredvidivo i takvo je da bismo na to gledali kao na izazov, a ne nerešiv problem.



Život nam donosi različite ljude sa kojima želimo ili ne želimo da sarađujemo i razgovaramo, ali uvek postoje oni nama najdraži ljudi, naši prijatelji i porodica. Zbog toga bi trebalo pokazivati im ljubav svakodnevno. Sitnim znacima pažnje ili samo zagrljajima i osmehom, potpuno je nevažno. Cilj je samo usrećiti ih, a to će i nas učiniti mnogo srećnijima i zadovoljnijima sobom.

Pred spavanje najčešće razmišljamo o tome šta nas narednog dana očekuje ili pak o tome šta u toku proteklog nismo uspeli da ostvarimo. To je pogrešno. Trebalo bi makar 15 minuta odvojiti samo za sebe i provesti to vreme kvalitetno, slušajući muziku koja nas opušta i meditirajući, čitajući knjige, poeziju, razmišljajući o svemu što imamo sa zahvalnošću ili pišući o svojim emocijama. To je ono što oslobađa i uliva pozitivnu energiju dajući nam snagu za sve što nas narednog dana očekuje.

Sve ovo naizgled su sitnice, ali mogu bitno uticati na našu svakodnevnicu.


Ono što vidimo u drugim ljudima najčešće oslikava nas same. Zbog toga bi trebalo neprestano raditi na svojoj ličnosti, razvijajući emocionalnu i socijalnu inteligenciju, kreativnost, toleranciju i sve one osobine koje će čineći nas boljima, učiniti boljim i svet oko nas.



Nastavićemo da se bavimo ovom temom tokom čitavog proleća, a do neke naredne objave pročitajte neku lepu knjigu, napišite nešto ( što naravno ne morate nigde da objavite i nikom da pokažete ukoliko to ne želite), idite na neki koncert i u pozorište i ne zaboravite da jako zagrlite sve voljene osobe i kažete im da ih volite najviše na svetu!

Vladica Mi

Intervju: Jasmina Stojanović, glavna i odgovorna urednica magazina "Sensa"


Već osam godina učimo, inspirišemo se, radujemo se, sanjamo i pokušavamo da prebrodimo teške trenutke uz magazin "Sensa". Od trenutka kada se pojavio, mogli smo primetiti da je potpuno drugačiji od svih, a već od prvog broja bilo je jasno da će ovaj magazin uneti samo pozitivne promene u naš život koji je zaista svojevrsno umetničko delo. Upravo o umetnosti reči, ali i drugim umetnostima, inspiraciji i ljubavi, kreativnosti i novinarstvu, planovima za budućnost, razgovarali smo sa glavnom i odgovornom urednicom ovog jedinstvenog magazina, Jasminom Stojanović.

Šta je ono najlepše u vašem poslu glavnog i odgovornog urednika jedinstvenog magazina "Sensa", tj. magazina za srećniji i smisleniji život? Da li je, kao i u većini drugih poslova, i u jednoj redakciji zaista najvažniji timski rad i pozitivna energija?

-U svakom poslu, i u životu, najvažnije je shvatiti da smo mi ti koji kreiramo – svoje uspehe i neuspehe, vreme, situacije (prijatne i neprijatne), atmosferu. Mi smo ti koji mogu od hodnika da naprave kancelariju u kojoj je prijatno raditi, od kancelarije malu oazu za uživanje, od kompanije uspešnog giganta, od snova – životni plan i projekat. Kada to shvatimo, onda ne postoje granice i prepreke, već samo čista moć kreacije. Tada svaki posao možemo raditi sa uživanjem i ljubavlju, kakav god da je, čak i ako nije prevashodno magazin za srećniji život. To je važno i zato što se onda gubi potreba za otimanjem, ideja o konkurenciji, zavist što neko drugi nešto ima – jer postajemo svesni da naša moć kreacije može da nam pomogne da stvorimo ono što želimo, privučemo ljude koji su nam potrebni, izgradimo oko sebe prostor poverenja, uspeha i zadovoljstva koji će inspirisati druge. Ja sam, srećom, uvek umela od malih stvari da napravim velike, ni od čega da stvorim “nešto”, nikada nisam čekala da se okolnosti dese, već sam ih sama kreirala. Bilo mi je uvek važno da prostor u kome radim bude prijatan, da ono što radim – radim predano i s ljubavlju, precizno i posvećeno, i da ljudima sa kojim radim bude prijatno, jer strah i strepnja samo potiru kreativnost. Moj odgovor na Vaše pitanje se ne bi ticao isključivo onoga što je najlepše u mom poslu gl. i odg. urednika, već onoga što može biti najlepše u svakom poslu – kreacija i doprinos drugima. Kada pomažemo drugima, na bilo koji način, pomažemo sebi. Ljubaznost, osmeh, pažnja se višestruko vraćaju, iako vladaju drugačija uverenja. Ali upravo ta uverenja – da samo najjači opstaju, da je život borba za opstanak, da je važno biti prvi, da u poslu moraš biti ajkula – kreiraju i takve okolnosti. I onda se osoba koja ima ta uverenja stalno nalazi u situacijama da mora da se bori ili da napada, stalno joj nešto još nedostaje, stalno je u sukobima, nedostatku vremena, loši su odnosi u timu… Pozitivna enrgija, pozitivna uverenja, afirmativni odnos prema životu, a samim tim i prema poslu jesu najvažniji za napredak i uspeh.



Da li smatrate da je kreativnost urođeni dar ili se može naučiti i razvijati? 

-Svi smo mi posebna bića, stvoreni i kreirani da budemo doprinos celokupnom širem planu, čovečanstvu. Svaki pojedinac je važan. Svako je malo umetničko delo koje upotpunjuje platno naše planete, vremena u kome živimo. Kreativnost je energija stvaranja i svako je ima, ali će se kod svakog drugačije ispoljiti. Umetnici će stvarati dela, naučnici će otkrivati mikro i makro svetove, biznismeni će graditi korporacije… Kada sagledamo šta je ono što nas lično pokreće, šta je ono što sa energijom stvaranja možemo da napravimo, a da pri tom osećamo čistu radost, onda smo majstori zanata. Sve se može naučiti i razvijati, jer mi jesmo nepregledno polje mogućnosti i našim izborima kreiramo realnost. Naša svest je iznad materije, a naš um je najveći kreator. Talenti su samo stepenice koje nam olašavaju da ostvarimo potrebe svoje duše.



Na koji način birate teme i ličnosti koje će se naći na stranicama magazina "Sensa"? 

-Najpre izaberem temu broja, a onda se stvari nekako same sklapaju, poput neke savršene slagalice. Sada je to postao proces stvaranja iz radosti koji ne podleže pravilima, vrlo često je nošen i događajima kroz koje i mi u timu prolazimo. Važno mi je da su ličnosti autentične, inspirativne, da svojim primerom pokazuju kako može biti lepše i bolje, i kako sami to možemo postići, ne tražeći krivce u državi u kojoj živimo, politici, sistemima, u drugima. Tražim teme koje su na ovim prostorima retko ili nisu uopšte obrađene, predstavljamo različita učenja kako bismo proširili znanja. Stalno smo željni da čujemo i vidimo, kako bismo napredovali. Usmereni smo ka budućnosti i onome što se nalazi van granica ove zemlje. Otvoreni smo i da primimo i prenesemo.


Šta je ono najzanimljivije i najlepše, a šta najteže u novinarskom poslu? 

-Najlepše čine teme i ljudi sa kojima se srećemo, prilika da čujemo i vidimo različite živote, da istražujemo. Najteže je što je danas taj posao vrlo malo cenjen i novinari nemaju podršku u budžetima da brojne svoje ideje i zamisli ostvare i da urade posao najbolje što je moguće, već se snalaze. Međutim, te teškoće bude u nama kreativnost, tako da često smislimo najbolje projekte onda kada smo pred najvećim izazovima.



Šta biste poručili mladim ljudima koji još uvek nisu uspeli da pronađu sebe i odluče se za svoj budući životni poziv? 

-Najvažniji odgovor se već nalazi u Vašem pitanju “koji još uvek nisu uspeli da pronađu sebe”. Ne tražite sebe kroz posao kojim želite da se bavite, kroz identitete koje želite da preuzmete. Vi niste bankar ili ekonomista ili novinar, profesor ili doktor nauka. Niste ni samo majka ili otac, domaćica ili umetnik koji traga za inspiracijom. Ne tražite sebe kroz materiju, već nađite sebe da biste stvarali materiju. Ne živite “trebalo bi…” i “moram” živote. Probajte da zaboravite sve što se slušali dok ste odrastali i setite ste ko ste bili pre nego što su vam rekli ko treba da budete. Prvo pronađite ono što vas čini radosnim, a kada radite iz radosti i (sa)znanja da je to dobro za vas, uspeh sam dolazi. Možete biti milioner i nesrećni. Ali kada ste srećni, u svom biću, u svom telu, u svom životu, ne morate biti milioner da biste bili zadovoljni.

U čemu pronalazite najveću inspiraciju za svoj posao, ali i u svakodnevnom životu? Šta je ono što Vas "pokreće"? 

-Mene pokreću ciljevi – mali, od toga šta ću tog dana raditi, do onih velikih, megalomanskih – kako će moj život izgledati. Uvek se pojavi veća vizija šta želim da uradim i postignem, i onda spajam ciljeve do nje, poput tačkica na dečjim crtežima, a njihovo ostvarivanje nosi ispunjavanje zadataka, osmišljavanje procesa, kontakte se ljudima… Kreaciju na svim nivoima.



Kako vidite magazin "Sensa" u nekom narednom periodu? I koliko Vam znači podrška i pisma čitalaca koje vaši tekstovi inspirišu, pomažu im u teškim trenucima,a nekad im čak i promene život?

-Pisma čitalaca, poruke koje mi šalju, reakcije na društvenim mrežama mi neizmerno znače. Posebno kada su uz Sensu, naše tekstove ili moje uvodnike, uspeli da prevaziđu izazovne situacije u životu i da ostvare svoje snove. Najčešće to i jesu inicijatori javljanja, činjenica da su promenili život. Ne postoji adekvatan opis za takvo osećanje, zaista, ma koliko da ste vešti sa rečima. Biti svetlo u nečijem mraku, dati nadu i rešenje kada to niko drugi ne čini, biti prijatelj i pomoć kroz medije, dopreti do udaljenih i skrivenih tačaka ove zemlje i srca ljudi u njoj – to nije samo posao, to postaje svrha.

Ko su ljudi koji Vas inspirišu?

-Mene sve inspiriše. Svi ljudi, sve situacije, svaki pogled, reč, trenutak, slika. Sve ima svoju priču koju uvek želim da otkrijem do kraja, da odmotam i dođem do suštine. Volim da posmatram ljude u prolazu, da kod sagovornika čujem ono što žele da prećute, da iz drugih života učim i saznajem. Najveća inspiracija su mi ljudi koji mi se iz nekog razloga najmanje dopadnu. To znači da u njima postoji nešto što postoji i kod mene a ja ne želim to da priznam, prihvatim. Onda analiziram i sebe i njih, situacije u kojima se nalazimo i pomoću njih najviše učim o sebi i sopstvenim ograničavajućim uverenjima.  




Zbog čega je dobro pisati?

-Dobro je stvarati, kako god. Pisanje je meni bilo blisko, jer mi je omogućavalo da “uđem u tok”, da se misli smire, i da se slažu jedna za drugom u niz samo meni svojstven. Misao je brza a ruka je spora, i tako se reči manifestuju na najbollji način, dobijaju strukturu, fomiraju tekstove, a tekstove prati emotivna reakcija. Pisanje nas oslobađanje napetosti i emocija razumevanjem situacije nakon što se reči prenesu na papir. Čak i ako je fikcija u pitanju, to su sve simboli kojima prerađujemo informacije i na izvestan način, isceljujemo. U časopisu Journal of Clinical Psychology iz 2001. godine, dr Džejms Penebejker tvrdi da terapija pisanjem dozvoljava pojedincu da sistematizuje i memoriše događaje dok integriše misli i osećanja, a to pojedincima daje osećaj predvidlji­vosti i kontrole nad životima. Pisanjem dopiremo do svojih najdubljih emocija i strahova, a kada ih osvetlimo rečima, one više ne postoje u senci, i nisu teret već još jedna boja na portretu našeg života.
 





понедељак, 14. март 2016.

Nove internet adrese koje ne smete zaobići!

Kao što ste već navikli, svakog meseca vam preporučujemo zanimljiva mesta, zanimljive knjige, predstavljamo vam talentovane ljude, ali i nove internet stranice koje morate posetiti kada ste onlajn. Evo nekoliko takvih, a ne sumnjamo da ćete se odmah nakon čitanja našeg teksta uputiti na iste! :)

My cup of tea ( www.mycupoftea.rs )

Ovo je novi ženski onlajn magazin u kome ćete pronaći sve što vas interesuje- od tema iz svakodnevnog života, preko onih o kulturi, umetnosti i zanimljivim dešavanjima u tom svetu, do jedne od najvažnijih ženskih tema-mode! Stranica koju nikako ne smete zaobići kada ste onlajn!



Sensa, vaš portal za srećniji život (www.lovesensa.rs)

Portal na kojem ćete, kao i u štampanom izdanju magazina za srećniji život, "Sensa", pronaći mnogo zanimljivih inspirativnih priča koje će vas motivisati i pokrenuti na akciju, probuditi entuzijazam i stvaralaštvo u vama. Takođe, čitaćete o zanimljivim ljudima koji nadahnjuju i čije životne priče su dokaz da od svog života uvek možete napraviti pravo umetničko delo, samo ukoliko to dovoljno jako želite.



YouTube kanal "Talija by Luna Lu"

Ukoliko niste odgledali prethodna dva serijala- " 8 minuta o sreći " i "U potrazi za dobrotom", od srca vam preporučujem da to učinite što pre! Od prošle nedelje, svakog ponedeljka emituje se nova epizoda trećeg serijala koji govori o ljubavi. Saznajte kako sreću , dobrotu, ljubav i sve što čini život posmatraju ljudi koje svakodnevno gledamo u medijima, ali i sasvim "obični" ljudi. Sasvim sigurno ćete uživati, a možda i naučiti nešto novo ili se, makar inspirisati i vratiti veru u ljubav i plemenitost. :)