понедељак, 18. април 2016.

Upoznavanje sebe je najuzbudljivije putovanje!

Pre četiri godine, baš pred upis na fakultet i preseljenje, napisala sam jedan kratak tekst pod nazivom "Pred devetnaesti rođendan" . Slučajno sam ga pronašla pregledajući beleške i shvatila da bih nakon četiri godine mogla da rezimiram sve što se dogodilo, a i da uporedim svoja razmišljanja tada i danas. Isto bih preporučila i svima vama. Veoma je uzbudljivo posmatrati koliko je naš rad na sebi urodio plodom, koliko smo "porasli", a šta je ono što nas tek očekuje i na čemu radimo.



Pred devetnaesti rođendan

Verujem u svoje snove i zvezdu vodilju koja mi je uvek pokazivala pravi put.Na do sada,najvećim raskrsnicama u životu,baš ta „plava zvezda“ kojoj se teži i o kojoj se sanja,nije mi dozvoljavala da odustanem,da se odreknem svojih ideala,da prestanem da sanjam i postanem ravnodušna prema svetu oko sebe.Srećna sam što još uvek umem da se iskreno,kao dete,radujem sunčanom danu,crvenim ružama,rođendanskoj čestitki,uspehu ljudi koje volim i koji me inspirišu i izlasku na kafu sa prijateljicama.Verujem da se moj život sastoji od malih trenutaka sreće i ljubavi prema umetnosti kao neiscrpnom izvoru inspiracije.I na taj način,kroz pisanje,želim i da ga predstavim svetu oko sebe.Volim putovanja,ali ono najlepše,za mene je,putovanje kroz sebe i predele snova.O tome je ova moja priča pred 19. rođendan-o sjaju u očima,snovima koji se ostvaruju,ali veću draž imaju dok se žele i o putovanju kroz sebe,kroz razne predele svoje duše sve do otkrivanja suštine.

Protekla godina bila je,po svakom pitanju,turbulentna.Bilo je mnogo pitanja na koja sam morala u kratkom roku da odgovorim i tako položim prvi ispit zrelosti. Sve što sam radila,radila sam iskreno i srcem,i verujem da je baš zbog toga rezultiralo uspehom.Neminovna su bila neka lutanja i traženja sebe,o čemu sam pisala i na maturskom ispitu iz književnosti.Upoznavala sam sebe ( i još uvek upoznajem),razvijala se i radila na sebi i došao je trenutak kad sam otkrila neki smisao,skriven među koricama omiljenih priča,u knjigama koje su postale moj život,a samim tim književnost moj put.



Imala sam,kao i svi,uspone i padove,snove koji se nisu ostvarivali,želje koje su dugo čekale na svoje ostvarenje.Zrelost me je naučila da snovi traže strpljenje,da se ne može sve ono što se želi dobiti odmah i po svaku cenu,uprkos neminovnom trudu koji se uloži.I na taj način,izbegla sam razočaranja,naučila da volim sebe i da verujem u ono što u sebi nosim,bez obzira na to u kom će to trenutku doći u prvi plan i biti prepoznato i priznato.Baš zbog toga,kada razmišljam o vremenu iza, ne kajem se ni zbog jednog poteza i mogu reći da bih sve ponovo isto uradila-srcem,kako jedino i umem.Ipak,svakako sam se mnogo promenila u odnosu na četiri godine ranije.Znam da to jeste osoba sa istim snovima i težnjama,identičnim željama i idealima,ali sa mnogo više samopouzdanja.

Srećna sam i što zaista verujem u ostvarenje onog platonovskog „sveta ideja“ jer to znači da sam negde ipak ostala dete i uspela da u sebi sačuvam one najvažnije vrednosti-ljubav,sreću i snove uprkos vremenu u kome smo svi skloni da krivicu za sve i svašta pripisujemo državi,državnicima i sistemu vrednosti,nesvesni da u sebi nosimo moć koja može barem malo promeniti ono loše što nam smeta,a stvoriti sve ono dobro što nam nedostaje.Imala sam tu sreću da sama stvorim svoj,takav svet i da umem da ga u svakom trenutku odbranim od loših ljudi i negativne energije.Shvatila sam da na isti način i pišem-iz srca i zaista bez straha od toga kako će moje misli biti shvaćene i prihvaćene.Osmeh na licu onih koji čitaju,mnogo mi je bitniji od pohvala bilo koje vrste jer,i ono što nije na pohvalnicama,može i te kako ostati zauvek u srcu.



Za mene je ljubav nešto što nema veze sa zajedničkim pojavljivanjima i izlascima, profilima na društvenim mrežama i usiljenim zagrljajima i poljupcima pred desetinama ljudi.Ljubav je nešto što bi trebalo da zaiskri u očima,da se vidi u pokretu i oseća u pisanju,u mom slučaju.Celu sebe i nekako potpuno ogoljenu i bez tajni,dajem samo kada pišem,a takva sam i kada volim.Ne osećam potrebu za tim da ceo svet zna sve o mom životu i da sam u centru pažnje.I ma koliko to nekima čudno zvučalo-kada patim,kad volim,kad se smejem i kad plačem,pisaću jer je to moj lični način da izrazim sebe i način u koji jedino verujem.

Da bih došla do zaključka da je samopouzdanje osećaj da nemaš potrebe nikome da dokazuješ i namećeš to ko si,šta znaš i koliko možeš,morala sam da prođem i kroz ne tako lepe periode.Ali,verujem i znam da me je ta samoća koja je ranije često bila prisutna,na neki način oplemenila.Imala sam vremena da obavim one najvažnije razgovore-razgovore same sa sobom,otkrijem šta nosim u sebi i uvidim da zaista umem da opisujem ljude,osećanja,prirodu,gradove,sećanja,sve ono što vidim,pročitam i zapazim.I tako sam polako počela da koračam ka svom snu,bez straha i sa svim vrednostima koje sam ponela.



U međuvremenu,pronašla sam osobu pored koje sam shvatila da više nikada neću biti sama i naučila da verujem u srećan kraj.Shvatila sam da nisam sama sve dok osećam nečiju pažnju i ljubav,bez obzira na onu udaljenost koja se meri kilometrima.Naučila sam da su svi ljudi koji su prošli kroz moj život i ostavili nekakav trag,deo mene,ma šta radila i bilo gde se nalazila.I sve dok ih volim,i dok sam voljena,neću biti sama.



Pred dvadeset treći rođendan

Koliko se samo toga promenilo u protekle četiri godine! 

Kada sam pisala prethodni tekst, sedela sam u svojoj sobi zamišljajući kako korak po korak radim na ostvarenju snova o kojima sam pisala. U trenutku dok je pisan, nisam imala pojma da ću upisati fakultet koji želim, a naravno da nisam mogla ni da pretpostavim koliko će se novih prijateljstava, rada, napora, umora, ljubavi i entuzijazma , iscrpljenosti , divnih i teških trenutaka tek dogoditi. 

Kada dođeš u drugi grad, sve što želiš je samo da se, barem na neki način, uklopiš. Da budeš ono što jesi i da preslikaš svoj život iz mesta u kome si rođen, ukoliko je bio lep, ili da napraviš neke promene na bolje, ukoliko nisi bio zadovoljan. Barem je tako bilo u mom slučaju. I mislim da sam ako ne potpuno, makar delimično uspela u tome. 

Pre četiri godine za mene je počeo jedan potpuno novi život. Rekla bih da ni sama nisam bila svesna u šta se upuštam. Ali, bez obzira na sve, ni jednog trenutka tokom ove četiri godine ni zbog jedne svoje odluke nisam zažalila. 



Naučila sam toliko toga. Bila sam veoma skeptična po pitanju prijateljstva jer sam imala vrlo negativna iskustva. Međutim, u nekom trenutku shvatiš da ne možeš večito biti zatvoren u svoju "ljušturu" i da treba ponovo da pokušaš. Tako je u svemu. I kada su u pitanju emocije i kada je u pitanju školovanje, posao i generalno, rad na sebi. Nekada ćeš zažaliti, to je činjenica, ali možeš i doživeti čarobna iskustva. U svakom slučaju, u svakoj situaciji, uvek rizikuješ. Upoznala sam neke divne ljude koji su me naučili kako da se svakodnevno smejem, kako da volim život jer je jedan jedinstven, ljude koji su me naučili da verujem da od svog života zaista možemo napraviti baš ono što poželimo.



S druge strane, bilo je i ljudi "sa maskom" koji su  naravno, posle izvesnog vremena, pokazali svoje pravo lice. Njih sam samo pustila da odu. I sećam se samo onih najlepših trenutaka provedenih sa njima. I da, verujte, i to je moguće. Baš sam pre nekoliko nedelja prošetala do svoje osnovne škole, prošla kroz igralište i školsko dvorište i shvatila da se zaista sećam samo lepih stvari. Možemo svoj um "podesiti" tako da pamti ono lepo. 

Došla su i neka putovanja o kojima sam maštala. Nisu to putovanja na neke daleke destinacije, ali mogla bih da kažem da sam ostvarila neke svoje male želje. Odlazila u pozorišta, na koncerte, promocije knjiga, itd. To su iskustva koja te na neki način menjaju. 



Shvatila sam šta je ono što najviše volim da radim. Upoznala sam ljude iz sveta novinarstva kojima se divim i imala priliku da od njih učim. Upoznala sam neke druge gradove iz nekog novog ugla. Ukratko, desile su mi se stvari o kojima sam zaista godinama unazad sanjala i možda baš zbog toga sada verujem da je sve moguće. I to mnogo više nego ranije! 

I što je možda najvažnije od svega, shvatila sam da me rad tek očekuje, da je sve ovo samo početak puta. I da je zapravo taj put mnogo važniji od samog cilja, o čemu sam vam već toliko puta pisala na blogu. 



Pred Novu godinu, u magazinu "Gracija" pronašla sam zanimljivu rubriku u kojoj su članovi redakcije pisali sebi mejl, tj. mejl koji bi poslali sebi za deset godina. To me je inspirisalo da nešto slično učinim i ja, a evo kako je taj kratak mejl izgledao:

Draga moja,

još te vidim kao malu devojčicu koja prelistava "Lili" i igra basket sa simpatijom, a već si izrasla u predivnu mladu ženu. Drago mi je što si sačuvala osmeh i dečji pogled na život. Promenila si se, sazrela, pročitala mnogo knjiga, upoznala mnoge ljude, putovala... Ali, ipak si u dubini duše ostala ista. Veruješ u ljude, u život, u srećan kraj. I pre svega se zbog toga ponosim tobom. Možda nemaš sve što želiš, ali sada sasvim sigurno znaš šta je ono što hoćeš i šta ti zaista odgovara. Trebalo ti je malo više vremena, ali uspela si da pređeš taj trnovit put i savladaš sve prepreke na njemu. Oprostila si onima koji su te povredili i uspela da im poželiš najbolje oslobodivši se te negativne energije koja te je paralisala i sprečavala da živiš punim plućima. Sada te čekaju samo lepe stvari i nezaboravni trenuci. 



Za deset godina ću pisati novi mejl za narednu deceniju... i to će  biti u Parizu, uz neko dobro francusko vino i prelistavajući "Vogue Paris"  dok razmišljam o novom uvodniku za neki fashion magazin ili magazin za kreativniji život , ili, razmišljajući o zanimljivoj temi kojom ću se baviti u narednoj kolumni na nekom lifestyle portalu.

A kakav mejl biste vi sebi poslali ? I gde ćete biti za deset godina? 


субота, 9. април 2016.

Intervju: Ružica Petronijević, autorka portala Mycupoftea i novinarka emisije "Exkluziv"

Pre nekoliko nedelja preporučili smo vam lajfstajl portal Mycupoftea, a sada vam donosimo intervju sa idejnim tvorcem i autorkom ovog jedinstvenog portala, Ružicom Petronijević. Mycupoftea nas zanimljivim tekstovima svakodnevno inspiriše, navodi na razmišljanje, motiviše i ohrabruje da ostanemo dosledni sebi i nikada ne odustanemo od svojih ciljeva. Tajna uspeha je, kako nam Ružica otkriva, u iskrenosti koju prepoznajemo u svakom tekstu, kao i hraboristi da se stvori nešto drugačije, ali pre svega, u neprestanom učenju i radu na sebi. 

Kako je nastao portal My cup of tea?

Portal i moj blog, nastali su mnogo pre nego što su čitaoci imali prilike da vide. Ideja je stara nekoliko godina i dugo mi je trebalo da je realizujem. Ne volim da brzam i da radim bilo šta preko noći, već marljivo radim i čekam trenutak da se sve kockice spoje. Veoma verujem svojoj intuiciji i dok ne proradi onaj unutrašnji osećaj zadovoljstva nema početka.


U čemu pronalaziš inspiraciju za priče i lajfstajl teme o kojima pišeš na svom portalu?

Inspiracija za tekstove koje objavljujem su životi ljudi sa kojima se srećem, ali pre svega, čitaocima dajem deo svog života. Sve teme se biraju pažljivo i svi saveti koje dajemo su oni koji provereno "rade" jer smo ih moja prijateljica i koleginica, Vukica Popović i ja primenile na sebi. I mislim da je upravo to naša mala tajna. Ne pričamo bajke, ne pišemo paušalno, već u svaki, baš svaki, tekst ulažemo delić sebe. Prošle godine postala sam profesionalni trener za lični razvoj (lifecoach) i znanja koja sam stekla na Lifecoach akademiji mi mnogo pomažu u životu, ali i u radu. Čak i kada je o savetima za lepotu reč, prvo isprobamo kako npr.kokosovo ulje deluje na našu kosu i ten, pa tek onda objavimo tekst. Mi smo "zamorčiči" našeg portala i u tome je čitava priča. 

Sve je više modnih i lajfstajl blogova. Kako se izdvojiti i postati autentičan? Koji savet bi mogla da daš mladim ljudima koji žele da se bave ovim poslom, a da postanu i ostanu originalni?

Duboko verujem da konkurencija ne postoji. Svako ima svoj put, svoj način rada, senzibilitet i energiju. Mislim da se autentični rađamo, da to ne postajemo. Kada sam bila mlađa mislila sam da je to što sam malo drugačija od okoline loše, a onda sam shvatila da upravo tu različitost treba da iskoristim i da u njoj uživam. Sve što radim istinski volim i zaista uživam u životu ma koje prepreke i izazovi bili. Važno je da dajemo sve od sebe i da ne radimo polovično. Smatram da ako nešto nije dobro, to nije smak sveta, nego samo treba da nađemo novi način da dođemo do cilja. Svoje vreme na ovoj planeti trošim baš onako kako hoću i to mi daje pozitivnu energiju, a iz te energije rađaju se samo lepi tekstovi, prijateljstva, iskustva i mogućnosti.



Pored rada na portalu, baviš se i novinarstvom. Šta je najlepše u tvom poslu?

Tako je. Novinarstvom se bavim od 2008.godine, a već skoro šest godina radim u redakciji emisije Exkluziv koja je jedna od najgledanijih tv formata u Srbiji. Ponosna sam što smo Exkluziv i ja“rasli” zajedno i što smo godinama nerazdvojni. Rad na ovoj emisiji donelo mi je samo lepe uspomene i zaista ne postoji nijedna loša stvar koje bih se sećala. Volim da radim intervjue i uživam u razgovorima sa različitim ljudima. Vrlo je teško izdvojiti jednu stvar, ali ako ćemo da pričamo o zvezdama koje sam intervjuisala, onda su najveće među njima Tom Kruz i Arnold Švarceneger. Na prstu jedne ruke mogu da nabrojim značajne ličnosti iz regiona sa kojima još uvek nisam radila. Ono što je meni lično najznačajnije je to što mi sagovornici često kažu da vole da rade sa mnom jer sam fer, poštujem ih i što imam neobičan naglasak koji im je zanimljiv, a podseća na onaj iz serije "Selo gori a baba se češlja".



Da li postoji "recept" za ostvarenje najvećih snova?

Mislim da svako od nas treba da živi život vredan življenja i to po svojim merilima. Za nekoga je to savršeni partner i gajenje biljaka, a za nekog plovidba morem i večni single status. Svako do nas ima mogućnost izbora i to je najdivnija stvar koju smo dobili kada smo kročili na ovu planetu. Posle odluke i saznanja šta je to što želimo za sebe, važno je da ne odustanemo i da budemo spremni na sve što nas čeka na tom putu. Skoro sve ono što sam želela sam zaista i ostvarila. Dok su mi mnogi govorili da je nemoguće, ja sam bila fokusirana i videla samo svoj cilj pred sobom. Kada pogledam unazad ni sama ne znam da li je to bila mudrost ili ludost, ali svako jeste intuicija. Radim i kada je bilo vreme za spavanje, učim, usavršavam se, uvek dajem svoj maksimum i možda najvažnije, nikada se ničega ne odričem. Uvek stignem na svaki rođendan svojih dragih ljudi, imam vremena za njih, za dobru knjigu, koncert i vođenje dnevnika. Možda mi nije uvek namešten krevet, ali razgovor sa bratanicom Minom i njen poljubac važniji su mi od krša u ormaru. Naučila sam da u životu odvojim bitno od nebitnog i mislim da je to veoma važno za srećan život. A kad si srećan onda je sve moguće.


Na koju si poslovnu saradnju (intervju, projekat) najponosnija?

Ponosna sam svaki put kada kod sagovornika probudim emociju i iskrenost koju možda u prvom trenutku i nije želeo da pokaže. To je ono što publika voli i u čemu uživa. Tokom snimanja Exkluziva dešavaju se razne stvari - sagovornici se nekada ljute, nekada se šale na naš račun i mi to uvek emitujemo, čak i ono što lično možda ne bismo želeli da se vidi ili ono što našim porodicama nekada smeta. Meni se nekoliko puta desilo da zaplačem ili da se toliko oduševim da posle intervjua zagrlim sagovornika. Razgovori oplemenjuju ljude i velika je privilegija kad vam neko otvori srce i otkrije najtananija osećanja. To "putovanje" na koje krenemo kada se upali kamera nema cenu.
Kada je o portalu reč, najponosnija sam što nas čitateljke čitaju svakoga dana, što nam veruju, šalju pozitivne komentare i što se Mycupoftea zajednica širi.



Šta je za tebe kreativnost? Da li misliš da postoji u svakome od nas, ali bi samo trebalo pronaći adekvatan način da je probudimo?

U srednjoj školi bila sam najgori đak u odeljenju. Imala sam mnogo izostanka, jedinica i neprijatnih situacija. Neki profesori su mi govorili da od mene neće biti ništa i da ću zauvek biti finansijski zavisna od roditelja ili muža. Mnogi su znali da me kritikuju,ali niko nije znao šta je u mojoj glavi. Samo sam se smeškala i čekala svojih pet minuta, jer sam oduvek znala da postoji karma i kosmička pravda i da će mi se uloženi trud isplatiti. Danas zaista živim svoje snove i radim na tome da tako i ostane. Ima još neostvarenih želja, ali mi nešto miriše da me najboje tek čeka.                                              Da bi čovek bio kreativan, pre svega mora biti hrabar da izađe iz kolotečine i uhvati se u koštac sa svojim snovima. Svako od nas poseduje genijalnost i sve resurse da to ostvari, samo što ne želi svako da ustane iz kreveta ili promeni navike, odvaži se da uradi nešto za sebe. Ne kažem da je lako, ali je moguće.


Da li imaš uzore? Postoje li ličnosti kojima se diviš?

Moji uzori su svi meni bliski ljudi. Svaki član moje porodice ima nešto čemu se divim i ono što učim od njih. Moji prijatelji takođe zaslužuju da budu ne samo moji, već i idoli svakog od nas. Generalno sam sklona da kod ljudi primećujem dobre osobine, pa tako mislim da od svakog možemo ponešto da naučimo. Ako ništa drugo, ono bar kakvi ne smemo da budemo. Volim da čitam biografije uspešnih ljudi. Volim da razgovaram sa najjbližima o njihovim uspesima, više nego da pričam o sebi. Oni me uče trikovima i načinima kako da budem što bolja. Ipak, zaista mi je dobro u svojoj koži, preležala sam dečije bolesti i sada ne bih želela da se menjam ni sa kim. Zadovoljna sam sobom.

Šta bi poručila mladim ljudima koji žele da se bave novinarstvom, pisanjem ili blogovanjem?

Nezahvalno je davati savete, ali ako moje iskustvo može da pomogne nekome, uvek sam tu. Ovo što ću reći vama, govorim i polaznicima radionice za medije ”Officina” u kojoj predajem, ali i mnogima koje zanima moje mišljenje. Važno je da spoznamo kod sebe ono što je najbolje, autentično i naše i da to oblikujemo tako da po tome postanemo prepoznatljivi. Vini Harlou se u surovom svetu modelinga izborila uprkos vitiligu i postala jedna od najuspešnijih manekenki na svetu. Njena, uslovno rečeno, mana postala je vrlina po kojoj je prepoznaju. Svako od nas treba da istakne svoju različitost i da uživa u njoj. Takođe, mislim da je neophodno da stalno učimo i radimo na sebi. Predstave, knjige, koncerti ozbiljne muzike, dokumentarci, utakmice možda neće u prvi mah biti od pomoći pri uzimanju izjave folk pevačice, ali sigurno će doći trenutak da sa nekim drugim sagovornikom porazgovaramo o onome što smo naučili i saznali. Bez rada na sebi, nema napretka ni u jednoj sferi života.









среда, 6. април 2016.

BUDITE ZALJUBLJENI U SVOJ ŽIVOT!

Mislite da ste nesrećni, a neretko u svom okruženju susretnete ljude koji se od srca smeju, čije oči sijaju i koji su istinski srećni. Ključ njihove  sreće ne leži u tome što oni nemaju ni jedan problem ili nisu pod stresom, već u tome što umeju da se nose sa svim svojim emocijama i da prihvate život onakvim kakav zaista jeste hvatajući se hrabro u koštac sa neminovnim preprekama na putu koje takvi ljudi doživljavaju kao izazove!


VIŠE KREIRAJTE, MANJE KRITIKUJTE

Okruženi smo, kako putem medija, tako i u neposrednom okruženju, različitim banalnim sadržajima koji nisu vredni pažnje, naročito onolike pažnje koliku, nažalost, često imaju. Ipak, uvek postoji mogućnost izbora. Ne moramo gledati ni jedan rijaliti program niti čitati knjige za koje mislimo da ne zavređuju pažnju i da su „laka“ literatura. Umesto toga, mogli bismo nešto da napišemo ili da pročitamo nešto što nam prija. Da ugasimo tv i prošetamo ili odemo na kafu sa prijateljima. Mi smo ti koji stvaraju sopstveni život po sopstvenim pravilima. Razmena iskustva i energije sa ljudima sličnih interesovanja i mišljenja može nam umnogome pomoći da postanemo srećniji i zadovoljniji svojim životom. A umesto da kritikujemo određene pojave, možemo da počnemo da činimo makar i male korake da ono što nam se ne sviđa promenimo. Zaista je moguće!


POKUŠAJTE DA RAZUMETE LJUDE

Kao što očekujemo razumevanje za sebe, isto tako i drugi ljudi očekuju razumevanje od nas. Ne moramo opravdati postupke koji nisu u skladu sa našim načinom razmišljanja i moralnim kodeksom, ali možemo pokušati da ih razumemo i staviti se u nečiji položaj. Ne možemo znati kako se neko oseća dok ne dođemo u sličnu situaciju, te baš zbog toga to često ne možemo ni shvatiti, ali drugi bi cenili kada bismo makar pokušali. Problem je što smo skloni da više govorimo nego da slušamo. Slušajte i osluškujte sebe, ali i druge, svoju okolinu. U međusobnom razumevanju je ključ svih dobrih odnosa i veza sa ljudima koje stvaramo tokom života.


PREPREKE SU IZAZOVI, ODUSTAJANJE NIKADA NIJE OPCIJA!

Ovo vam mogu potvrditi svi uspešni ljudi. Većina ljudi će se žaliti na teške uslove života, ali kada bolje pogledate, takvi najčešće ništa ne čine kako bi to stanje promenili. Najlakše je odustati jer to ne iziskuje nikakav mentalni ni emotivni napor. Jaki i srećni ljudi odustajanje nikada ne prihvataju kao opciju, a prepreke shvataju kao izazove. Ako na putu nema prepreka, definitivno nešto nije u redu i to nije kliše. Morate uvek znati da posle kiše dolazi sunce, ali ne samo od sebe, već uz naš trud, veru , predan rad i entuzijazam.



POSVETITE PAŽNJU SEBI I ONOME ŠTO VOLITE

Život pred nas svakodnevno stavlja nove izazove i iskušenja, gomilu obaveza koje moramo da ispunimo od kojih nam nisu baš sve najdraže. Često se ne bavimo onim poslom koji istinski volimo, pa još kada i nemamo ni pet minuta da posvetimo sebi, situacija je znatno teža. Ipak, trebalo bi pokušati da pronađemo određeni balans. Sigurno znate šta je ono što vas ispunjava i što volite da radite. Odredite makar jedan dan tokom sedmice samo za to. Tokom svakog dana, izdvojte makar 5 do 10 minuta kada ćete ostati „sami sa sobom“ i svojim mislima. Razmišljajte šta je to što vas pokreće, inspiriše, a šta ono što vas sputava i od čega strahujete. Pokušajte da se oslobodite svih negativnih emocija. Ako je neophodno, pišite sve o čemu razmišljate. Pokušajte malo po malo da iz svog života „izbacite“ negativne emocije koje vas sputavaju. Gotovo sve loše što nam se događa posledica je naših negativnih uverenja.


IGRAJTE SE

Iako više niste dete. Bilo da je reč o društvenoj igrici, nekom kolektivnom sportu, crtanju ili nečemu drugom. Posmatraćete život iz nekog drugog ugla, verovatno dečjeg. Verujte, taj ugao posmatranja je jedini ispravan.




понедељак, 4. април 2016.

U POTRAZI ZA SREĆOM

"Kada sam imao pet godina, majka mi je rekla da je sreća ključ života. Kada sam pošao u školu, pitali su me šta želim da budem kad porastem. Napisao sam „srećan“. Rekli su mi da nisam razumeo zadatak, a ja sam im odgovorio da oni nisu razumeli život."  John Lennon

Dugo sam razmišljala o tome na koji način bi trebalo započeti i, uopšte, pisati ovu priču, a da ona ne zazvuči suviše patetično, previše subjektivno i lično, ali možda je iznad svega važno da bude iskrena i iz srca jer samo u tom slučaju može da dopre i do srca onih koji će čitati. Inspiraciju za razmišljanje na ovu temu pronašla sam u svemu što mi se dešavalo u proteklih godinu dana,  u ljudima sa kojima sam se susretala i razgovarala, kao i u jednoj rečenici koju sam pre nekoliko dana slučajno pronašla: " Ljudi su najčešće nesrećni zbog toga što i kada su srećni, žele da budu još srećniji." Za svakoga od nas, sreća je u različitim stvarima. A zajedničko svima nama je to što nam nekako uvek još samo malo nedostaje kako bismo bili potpuno srećni. Često čak i sebi samima ne umemo da objasnimo šta je to "još samo malo". Neko čeka nov automobil, neko stan, neko još jedan položen ispit, neko putovanje, neko srodnu dušu...  Čini li se da možda u tom neprestanom iščekivanju zaboravljamo sadašnji tenutak? I , što je još važnije, čini li se da često zbog suštinski nevažnih, prolaznih stvari gubimo iz vida one najvrednije koje su već u nama?! Namerno pišem " u nama" , a ne "oko nas"! Greška svakoga od nas možda i jeste upravo u tome što sreću očekujemo od drugih, tražimo u drugima, u nečemu drugom, često u svojim ličnim očekivanjima ili željama zasnovanim na tuđem razmišljanju i iskustvu ili u nečemu što je u datom trenutku društveno prihvatljivo, aktuelno, u trendu. Nažalost, često smo i žrtve očekivanja drugih ljudi, nekada čak i onih nama najdražih, porodice i prijatelja, pa u silnoj želji da ta očekivanja ispunimo kako bismo njih učinili srećnim i kako ih ne bismo razočarali i "izneverili" , ne vidimo da smo počeli gubiti sebe i da smo zapravo razočarali sebe. 


Oktobar, 2014.
Dani su mi prolazili u čitanju, dugim šetnjama i razmišljanju. Srce bi mi zaigralo jedino u prohladnim jesenjim subotnjim jutrima kada sam ustajala iz kreveta kao opijena i žurno sa osmehom na licu trčala ka autobuskoj stanici. Tada bih zaboravljala sve ostalo. Već bi mi se pred očima ukazivao Novi Sad, reka, predivne bašte, pozorište, galerije, sva moguća mesta koja do tada još nisam videla, ali sam mogla tako jasno da ih zamislim i oživim u sebi kao da su već postojala u nekoj mojoj davnoj prošlosti, gotovo kao da sam ih spoznala u nekom prethodnom životu. Pisala sam satima predajući se celim svojim bićem magiji reči i osećajući neki čudan, dečji treptaj duše dok sam listala stranice najdražih magazina, te predivne riznice umetnosti i kulture koje svako vreme čuvaju od zaborava. Setila bih se u tim trenucima svog detinjstva. Pravila sam svoj imaginarni časopis, pisala pesme i lepila u veliku ukoričenu svesku isečke iz omiljenih novina. Kako sam samo umela da se zaigram i koliko sam se samo radovala malim stvarima. Svakog puta kada bih boravila tamo, to kreativno i radoznalo dete u meni iznova bi se budilo i radosno jurilo u taj svoj čarobni svet. 

Kada se to dete u vama probudi, kada osetite taj neverovatan upliv pozitivne energije, to je trenutak u kome sva prošlost i sva budućnost postaju nevažni. I takve bi trenutke trebalo u vidu nekih malih rituala sebi priuštiti svakodnevno. Duboko sam verovala da su srećni trenuci u životu veoma retki, ali sam sada ubeđena da je sreća stanje duha, a nikako samo kratki, prolazni tren.


Čini mi se da ljudi emotivnu prazninu često pokušavaju da nadomeste sticanjem različitih zvanja i privilegija u društvu, lažnim autoritetom i materijalnim bogatstvom. A zapravo...sve što je za istinsku sreću neophodno nalazi se u samom čoveku, u tom jednom čitavom kosmosu koji živi u čoveku, u njegovoj duši. Neki ljudi su sreću u sebi jednostavno uspeli da probude i žive život punim plućima, žive sa njom nezavisno od toga da li je osvanuo sunčan ili kišni dan, da li su tog dana bili više ili manje uspešni na poslu i uspeli da izvrše sve obaveze. Drugi, pak, samo misle da žive i iz dana u dan veruju da ih sreća negde u budućnosti čeka, da će biti srećni kada dobiju još novca, kupe novi automobil, upoznaju neku važnu osobu, ispune neko od očekivanja svojih nadređenih ili najbližih. Nemoguće je svakodnevno biti rasterećen, pozitivan i srećan, ali je i te kako moguće usmeriti svoje misli ka dobrim stvarima, dobrim ljudima i dobrim delima, zapažati i upijati svet oko sebe, gledati tokom svog puta levo i desno, a ne samo pravo. Uostalom, put do cilja mnogo je važniji i lepši od samog postignuća i osećaja ispunjenosti zbog istog.


Kao što u sebi nosimo ljubav za svoje najbliže i svet oko sebe, svoje želje, snove i ideale, isto tako nosimo i sreću, potpuno nesvesni da provodimo život tražeći je u drugim ljudima i drugim stvarima, tražeći je izvan sebe samih i svog mikrokosmosa. Sreća je stvar odluke. Samo je u našim rukama ključ koji otvara vrata sreće i samo mi odlučujemo o tome na koji ćemo način posmatrati sve što nam se u životu dešava. A kada i to shvatimo, potrebno je još samo pronaći svoju meru sreće. Čovek je biće koje teži i trebalo bi da teži ka višem, ali uvek, pre svega zahvalan na svemu onome što već u sadašnjem trenutku ima. 





USREĆITI ČOVEKA...

Živimo u svetu materijalnih vrednosti. U surovom svetu u kom uglavnom pobedu odnose oni jači i moćniji, u materijalnom smislu, naravno. Nekad nam se učini da se gotovo sve ono vredno i sve ono što je nekakav statusni simbol može kupiti. Nekad nam se čini da većinu naših problema možemo isključivo novcem rešiti. Nisam sigurna da je baš tako. Svako od nas ima neko svoje poimanje sreće i svako bi trebalo da pronađe svoju meru sreće. Da li tu,samo našu sreću, stvarno možemo kupiti ? Da li pravu pobedu odnose samo oni materijalno moćniji ili su to samo naizgled pobede u kojima su zapravo poraženi baš oni koji sebe smatraju pobednicima? Poraženi jer očigledno ne znaju pravo značenje te reči. Koliko samo svakodnevno jurimo za stvarima koje će nam navodno doneti materijalnu dobit...A zapravo nas sasvim sigurno mnogo srećnijima čini oni trenuci provedeni u razgovoru sa prijateljima, provedeni sa porodicom, uz dobru knjigu, na nekom koncertu ili u prirodi, kada smo neopterećeni svim drugim mislima i svim onim što nam se nameće kao „must have“današnjice. Kada sam govorila o tome da ću verovatno svoje pesme i eseje objavljivati za jedan portal, neko me je pitao: „A jesi li se raspitala hoćeš li primiti platu?“, na šta sam odgovorila: „Za mene je najveća sreća to što imam priliku da radim ono za šta nikada ne bih tražila da mi bude plaćeno.A meni su sreća i spokoj važniji od svega“. Takođe, objasnila sam da mi je vrlo bitno sticanje iskustva u oblasti koju najviše volim, upoznavanje i rad sa novim ljudima, ali i zabava i uživanje koje sve to donosi. Čini mi se da smo u ovoj sveopštoj jurnjavi za novcem, zapravo jurnjavi za svim onim što bi nam omogućilo da i mi posedujemo ono što je „must have“, „in“ i „trendy“ , malo zaboravili na sebe i na svoje istinske potrebe, na sve ono što bi nas same učinilo srećnim, bez obzira na to šta drugi misle o tome. Ako je baš sve što radimo u životu podređeno materijalnom, ukoliko je novac jedini motiv svega za šta se borimo, a samim tim i motiv našeg postojanja, onda bi trebalo da se zapitamo da li smo zaista na dobrom putu i da li je sve to ono što zaista,suštinski želimo? Ako dok obavljamo posao nema ni malo uzbuđenja ni trunkesreće i sjaja u našim očima, ako veći deo svog slobodnog vremena koje bismo proveli s dragim ljudima podređujemo poslu koji nas ne ispunjava, ali nam donosi materijalnu dobit i ako počnemo da mislimo u onom pravcu da ćemo sa više novca biti društveno prihvatljiviji i mnogo važni, trebalo bi da se zapitamo čemu sve to , vredi li sve to zaista i ima li bilo kakvog smisla?!



Ako sebi damo potpuno iskrene odgovore na barem neka od ovih pitanja, shvatićemo da rečenica „sreća je u malim stvarima“ uopšte nije puka fraza bez pokrića. Šetnja sa prijateljima, uživanje u zalasku sunca ipoljubac voljene osobe, zagrljaji, snežne pahulje, topli dom i ljubav porodice,osmesi i najnežniji dodiri nisu nešto što možemo pronaći u supermarketima i tržnim centrima. Osim ako nemate ludu sreću da se sudarite sa svojom srodnom dušom baš na nekom od ovih mesta :) Ali,šalu na stranu, sve vredno što možete dobiti, ali i dati nekom, potpuno je besplatno. Kao što rekoh, sve ono što možete dobiti, ali i dati. Ono što dajemo zapravo je ono mnogo vrednije i ono što nas čini boljim ljudima. Samim tim,duhovno bogatijima što nam ni sav novac ovog sveta ne bi nikada omogućio.

Znam da vam i ovo isprva verovatno zvuči kao fraza, ali ako bolje razmislite, usrećiti čoveka jedino je pravo, ispravno i vredno.Pokloniti osmeh i pružiti ruku. Zasmejati. Biti rame za plakanje. Pokloniti svoje vreme. Pružiti podršku. Ohrabriti. Ne dozvoliti nekom da odustane.Zagrliti. Stvoriti se kada si potreban i nestati kada je nekome samoća najpotrebnija. Izgovoriti pravu reč. Vratiti veru. Poverovati još jednom u lepo. Neprocenjivo je. Nešto je što niko neće moći novcem da vam vrati. Ali će vam zato život vratiti i više, na bezbroj mnogo lepših načina. I imaćete sigurno ono što se ne da kupiti- sreću.


Ključ jeste u tome da pronađemo ono što nas ispunjava, a time i način da neke ljude, barem na trenutke, učinimo srećnim. To je moj najveći motiv da pišem. To je nečiji najveći motiv da slika, peva, pleše ili glumi, da sluša, objašnjava, leči...I ako je zaista to najveći motiv, onda to jeste pravi život, pravi put i prava, a ne lažna i nametnuta sreća.

To je vrednije od svakog statusnog simbola. Vrednije od bilo kakvog osećaja zavisti koji ćemo izazvati u nekome prema nama kada vidi da posedujemo ono što on ne može da ima. Vrednije od svih hvalospeva koje će o nama ispredati oni koji misle da mogu kupiti baš sve i da smo tek sada, kada imamo sve ono što je za njih „in“,vredni njihove pažnje i njihovog društva. Šta je zaista sreća i da li je cela ili delić nje u nama samima, saznaćemo samo ako zaronimo u dubinu svog srca i upitamo ga šta je ono što nas zaista ispunjava.



Usrećiti je sreća. Znati da smo samo usrećili, dotakli nečije srce, sreća je. Znati da smo samo pomogli. I na kraju, zaspati spokojni.A od toga, bez obzira na bilo čije poimanje, sa sigurnošču znam, da nema veće sreće.



субота, 2. април 2016.

LJUBAV OPLEMENJUJE!

Svi smo mi skloni da razmišljamo o svojim greškama. I to mnogo više nego o svemu onome dobrom što smo učinili ili lepom što nam se dogodilo. Ali, zašto neretko mislimo da je bilo pogrešno VOLETI? Zbog toga što nas je neko odbacio, prevario , izdao, nije uzvratio ljubav? Ja mislim da u svim tim slučajevima, greška, uglavnom, nije u nama. A nije ni u činjenici da smo mi ti koji su više pružili. Ja zaista razmišljam na takav način. Odrasla sam gledajući ljubav u svim njenim oblicima. Baka i deda su pružali nesebičnu ljubav mojoj mami, a potom i meni. Osećala sam paralelno i njihovu i roditeljsku ljubav i podršku. I prosto, davanje i ljubav bez uslova i bez očekivanja, za mene su oduvek najnormalnija i najlepša pojava. Sposobnost da volimo je možda najveći i najlepši dar od Boga.



Ljubav gledam od detinjstva i na ljubav sam navikla. Jednostavno, drugačije ne umem. Umem da volim, da poklanjam pažnju, ali i da je primim i prihvatim na najbolji način. Ili, kako je pisao veliki Mika, "ljubav je jedini vazduh koji sam udisao, a osmeh jedini jezik koji na svetu razumem". Ali, nije takav slučaj sa baš svim ljudima na planeti. Možda ste već negde čuli za to da je najviše ljubavi i pažnje potrebno upravo onome koga je najteže voleti. Nažalost, mnogi ne razumeju jezik ljubavi, ne govore njime. Mnogi, jednostavno, ne umeju da vole, a to znači da ne umeju da pruže, ali ni da prime ljubav, tj. da shvate da ih neko može voleti i prihvatiti baš onakve kakvi jesu. Niko ih tome nije naučio. Nisu to imali u porodici, nisu gledali ljubav i nisu nailazili na razumevanje još od ranog detinjstva. I niko od nas nema pravo da ih krivi i osuđuje zbog toga.

Poenta svega jeste činjenica da VOLEĆI nekoga, DAJUĆI sebe, svoje emocije i vreme, mi nikada ne gubimo. Čak i kada nam se čini da je tako. Niko nas nije prevario, prevario je sebe. Nije sebi dao priliku da bude voljen. Iz nekog razloga, Nije umeo i znao da prihvati toliku ljubav, nije bilo vreme ili jednostavno, nije smatrao da smo osoba koja je vredna da ostane u njegovom životu. Trebalo bi da naučimo da to prihvatimo bez osude, mržnje i kajanja. Jer, ako smo zaista voleli i dali sve od sebe, tu stvarno nema mesta kajanju.



Ako smo nekoga ili nešto izgubili, znajući da smo zaista dali sve od sebe, to je znak da nas čeka nešto novo i mnogo bolje. Verovali ili ne, sve se dešava sa određenim razlogom. Neki ljudi ulaze u naš život, a neki izlaze iz njega, sa razlogom. Svaka nova priča je drugačija. I svaka služi da nas nečemu nauči ili da nas, na neki način, promeni. A mi bismo trebali da se potrudimo da ta promena bude promena na bolje.



Ljubav je prelepa u svim svojim oblicima. Koliko ljubavi imamo za druge, toliko je zapravo gajimo i prema sebi samima. Od nje zavisi i naše samopouzdanje, samopoštovanje i ostvarenost na ličnom i profesionalnom planu. Ono što mislimo i govorimo o drugima, najčešće podsvesno mislimo o sebi samima. Zato bi trebalo voditi računa i o tome. Što je naš život ispunjeniji ljubavlju, utoliko je bogatiji. Kada kažem ljubavlju, mislim na ljubav prema svemu što nas okružuje, bez obzira na sve nesavršenosti svega toga.



Naravno, u našoj je ljudskoj prirodi da kada smo povređeni grubo reagujemo i svakako nije prirodno poželeti sve najlepše onome ko je uzrok naše patenje. Mada, možda smo ipak, uzrok, opet mi sami? Razmislite o tome. Svi pravimo greške, ali svi imamo i pravo da ih ispravimo i krenemo ispočetka. Jer, svaki put je drugačije. Ali ni jedan jedini put ne treba da se stidimo činjenice da smo VOLELI.
Ali, najpre, zaljubimo se u život i u proleće!

Voli vas
V.M.




петак, 1. април 2016.

Njeno Veličanstvo- KREATIVNOST :

           O kreativnosti se mnogo piše. Ovaj blog je, između ostalog, i blog o kreativnom pisanju. Ali šta je zapravo kreativnost? Kako se postiže? Ko su kreativni ljudi i na koji način razmišljaju? Možda ćete u knjizi iz koje su izdvojeni sledeći pasusi, uspeti da pronađete odgovore na neka od ovih pitanja.



 Kada se kreativnost desi, kada nastane neki kreativni proizvod, knjiga, pesma ili slika, onda je lako, ali sam proces stvaranja ostaje tajna. Često i za same umetnike. Često se desi da neki obožavalac priđe umetniku kome se divi i upita ga: „A kako vi to radite?“ Mnogi prećute odgovor. Ne zato što ne žele da kažu, već zato što ga ni sami ne znaju. Iznenaditi samog sebe – valjda bi to trebalo da bude prvi zahtev za svakoga ko želi da pruži nešto novo. Zato što ni mi sami ne znamo šta sve možemo. Nikad ne znaš šta će se dogoditi kad počneš da nižeš reči po papiru. Da ih prekrajaš, kombinuješ, dodaješ, oduzimaš... To se ne da naslutiti. I to te i vuče napred. Kad bi sve bilo jasno, bilo bi dosadno.



              Čovek uvek može više nego što daje i što misli da može. Čovek je nedovršeno biće. Jedino biće koje stvarajući izgrađuje svet oko sebe i samog sebe. Zato pronađite kreativca u sebi!                           Svako je vajar svog vlastitog lika. Toliko puta osporavan, i uvek ponovo otkrivan, Marks je zapisao: „Čovek je ništa, a mogao bi biti sve.“ Velika pesnikinja Ana Ahmatova lepo i mudro kaže: „Čovek ne poznaje svoje obale.“ Naš veliki filozof Đuro Šušnjić, u svojoj knjizi Žetva značenja , kaže to na svoj način: „Ono što jesmo, srećom ne postajemo jednom zauvek, već svaki dan ponešto dodajemo i ponešto oduzimamo našem nasleđenom prtljagu, sposobni da uzvratno delujemo na njega.“     


           Industrija nam nudi instant rešenja, gotove odgovore. Postanite kreativni za dvadeset četiri sata! Razmišljajte kao Ajnštajn! Ja ne verujem u fast food kreativnost. Mislim da kreativnost zahteva vreme. Vreme za razmišljanje, za dokolicu, za igru, za sanjarenje. Za pogreške. A vreme je danas postalo najskuplji resurs. Njime nam je sve ograničeno, čak i sam život. Kako bi bilo lepo kad bismo imali jedan život da naučimo da živimo, a onda jedan da lepo proživimo. Ako smo napravljeni po ugledu na Boga, onda smo mi sami i umetničko delo i stvaraoci. Jer kada stvara, čovek je bliže Bogu. Kreativnost oplemenjuje i uzvisuje.

           Kreativnost ne obitava u ljudima osrednjeg duha. Javlja se obično rano u životu, dok je duh još prepun želja a misli sveže. Neke ne napušta tokom celog života, a kod nekih je veoma brzo zatru navika i duhovna sitost. Kreativnost obogaćuje i onoga ko kreira i onoga ko uživa u njenim plodovima. Kreativan čovek je onaj koji stvara kreativna dela. Misao je neverna i neuhvatljiva, ako se ne ovaploti u delu, nema kreativnosti. Kreativan čovek ima oko da vidi, uši da čuje i srce da oseti ono što većina ne može.                 U kreativnosti je iskazana mera moguće sreće. Srećan je onaj koji stvara novu vrednost. Kreativnom  čoveku nikada nije dosadno, jer kada je sam, on je u najboljem društvu.


                Duško Radović, u knjizi Na ostrvu pisaćeg stola, govori o tom svečanom trenutku kada kreativac otkrije sebe, vlastiti kreativni izraz:                                                                                                                                                                            
        „Pisac mora sam sebe da otkrije, samom sebi...Mislim da ima pisaca, ne među najboljima, koji do kraja života nisu otkrili sebe i svoje prave mogućnosti...To je jedan svečan trenutak kada pisac otkrije sebe. Ja sam pisao pesme i pre nego što sam počeo da pišem dobre pesme. I najzad mi se u jednom trenutku otkrio glas da je to ono što ja treba da pišem! To je za mene bilo pravo otkriće, kao otkriće električne energije.


         Kreativan čovek se ne boji nepoznatih staza. On je spreman da neznanom potrči u susret i da prigrli rizik. On se ne zadovoljava ponuđenim. Kreativan čovek ima veliki apetit. Stalno je gladan sadržaja i doživljaja. Sve ga dira. Ali kreativna dela nisu samo posledica ličnih frustracija i doživljaja, već i procesa uživljavanja u svet drugih.  

              Samo onaj ko istinski radi neki kreativan posao zna da prepozna i ceni tuđi. Kreativac ne zna za zavist jer za nju nema kapacitet. Kreativan čovek je samo jednim okom prisutan u pojavnom svetu a drugim vezan za natčulne doživljaje. Bez kreativnosti svet bi bio crno-beo. Nekreativan čovek ne razume kreativnog i zato ga ne može voleti. Nekreativan čovek u kreativnom vidi ono što bi mogao da bude, a nije. S druge strane, kreativan može i u nekreativnom čoveku da vidi kreativnost jer on u drugima vidi ne samo ono što oni jesu, već i ono što bi mogli biti. 


Prava kreativna dela su ona koja nadžive svog tvorca. Ali kreativac dok stvara ne treba da razmišlja da li će ga njegovo delo nadživeti.                                                                                                                                     Kreativac stvara delo, ali i delo stvara kreativca.                                                                                           Kada kreiramo, mi se igramo mislima, značenjima i percepcijom.                                                                 Kada kreiramo, uzdižemo se iznad sebe samih, iznad postojećeg, i uranjamo u nepoznato. Kada kreiramo, mi smo na ničijoj zemlji. Svaki put je kao prvi put. Iskustvo je tu slab saveznik. Nikada do kraja ne znamo šta ćemo dobiti. Kreativan čovek nikada do kraja nije zadovoljan. To ga i nagoni da stalno radi. Uvek misli da će tek napisati svoju najbolju knjigu, naslikati svoju najbolju sliku ili komponovati svoju najbolju pesmu.


               Vrhunska kreativna dela su obično jednostavna, tako da ih mogu razumeti i visoko estetizovano oko i blistavi um, ali i needukovani čovek.        

               Vrhunska kreativna dela poseduju vanvremensku mudrost i zato im se možemo vraćati nebrojeno mnogo puta. Ona u sebi nose iznenađenje i bude emocije.

IZVOR: "Kreativnost- priča koju pričamo sami sebi", Anita Todorović